17. stoljeće.
Praskozorje; skrivena tropska uvala posuta mjesečinom.
Usred nje, na mirnom srebrnom moru usidren jedrenjak. Težak, sparan i nepomičan zrak dodatno umrtvljuje usnulu scenu, prigušuje svaki zvuk..ipak, sa malene plaže ispod gustog prašumskog svoda povremeno dopru glasovi. Dva-tri čamca, komad pijeska zatrpan sanducima i zavežljajima, te živa grupa ljudi. Roba posvuda ima kriminalni potpis, lako je stečena i skupo će se prodati. Radi se žurno i uigrano, bez suvišnih riječi.
Ni traga vjetru, no energični vođa zna bolje..i ne želi i neće izgubiti ni sekundu.
Jedan mladić zapuštenog, bolesnog i umornog izgleda dodaje svežanj pa sjeda na sanduk iza sebe.
Pogled mu zamagljen, očajnički. Zagledao se u nestvarno velik mjesec.
Uopće ne primjećuje kako mu, razdražen, prilazi onaj kojeg svi slušaju bez pogovora. Uvijek. Čak i kada je najbolje volje.
- A što ti misliš da radiš.. - protisne šef, teško se suzdržavajući.
Srećom(ovaj put) po mladića, ova dvojica dijele određene pretke, te sudbinu koja ih je na neobičan i neraskidiv način povezala.
Dečko se prene, no ne obazire se previše
- Mjesec.. - rekne zaneseno. - Čini se tako..blizu.
Okorjeli pomorac mrko ga gleda dok njemu glavom prolaze i preplavljuju ga svjetovi i pitanja.
Često se uhvatio kako tako sanjari, zamišljajući nezamislivo. No ovaj put osjeća taj bijeli svijet na noćnom nebu..doista ga osjeća. Na neki način, bliskiji mu je i stvarniji od ovoga zemaljskog. Gotovo da više osjeća kako stoji tamo gore, no na ovom pijesku. Kao da na isti način, ali sasvim promijenjen, otamo gleda ovaj propali raj, zajedno sa nekim tko je..dobar; tko ga razumije.
Na trenutak, iskrena sreća jedva primjetno ostavi mu trag na licu.
- NEMA MJESECA!!!
Dječak se trgne. Grubo, teško i neumoljivo prisustvo čovjeka što stoji pred njim i zaklanja sve. Odjednom postoji samo to..I glas, hipnotički snažan i opor:
- Nema Mjeseca..on je tu samo zato da okiti noć. Ni manje, ni više. Tako je oduvijek..i tako će biti dok mrak sve ne proguta. Što se mene tiče..bijela kugla na nebu. Slika. Može biti i obmana, varka..kvragu, može i ne biti tamo! Odgovor ne znamo. Niti ćemo ga ikada znati. Jer ne možemo. Jer tako stoje stvari.
Kapetan malo zastane, pa nastavlja:
- Reći ću ti što je stvarno! - poviče. BOL! Bol je stvarna!
Snažno grabi dječaka i grubo ga protresa, odjednom izgubivši kontrolu.
- Bol! TO osjećaš!
Smiruje se, svjestan preplašenih pogleda ljudi oko njih.
- Bol..i Užitak.. - zareži zajedljivo. - Ono što tijelo osjeća. Ne postoji ništa više.
To je sve. I zato..kad te bol obori..kad te satre..a ti ustaj i bori se!!
Ako treba, zadaj bol da je nebi opet osjećao..i bolje učini SVE da osjetiš i ono drugo.. - zaključi tonom onoga koji živi svoja uvjerenja..
- HVATAJ SE POSLA!!
***
a kamera se podiže, podiže visoko, nebu pod oblake i sve se smanjuje, nestaje, ljudi i obala i šuma..sve brzo, brže nestaje u magli, ocean postaje manji i manji, zemlja postaje manja i manja..mjesec prozuji kadrom, Sunce, planeti, sunčev sustav, udaljavaju se i postaju mala točkica koja nestane...i tako dalje znate već...G 581c PREKRIVA EKRAN...kamera se gubi u magli površine..i nastavlja dalje..i G 581c postaje točkica...i tako dalje znate već
..followed by soundtrack ah što drugo, "Fly me to the moon" od Sinatre..i slijedi ga, ah ne volim ih ali ajd "This could be heaven for everyone"..:D THE END
* ako netko ne zna:
G 581 c, odnosno Gliese 581 c - odnosno "Super Zemlja", prvi planet otkriven u "habitatnoj zoni", 20,5 svjetlosnih godina od Zemlje, ove godine..
**anegdota sa gradilišta:
Trojica električara na pauzi. Povela se rasparava.
M kaže: D., slušaj šta ti ja sad sad kažem. Ako bilo šta misliš napravit u životu, ti samo ovako..(teatralno pljuje u dlanove i protrlja ih). Nema ti druge!
D. se slaže, ali dodaje da se tuđe mišljenje treba poštovati a ne nametati svoje. Priča nešto o individualnosti, razlikama i ambiciji..
M.: ma kakva individijalnost i kurac, ne znam ti ja niš šta to znači...A šta je to ambicija?
Post je objavljen 04.07.2007. u 18:53 sati.