Gospodin Gurman ubaci u lonac iskosanoga povrća,
doda ulja iz Smirne i mirisnih morskih soli
pa podvrnu vatru.
'Ah, ah – večerica miriše!', uskliknu velečasni, naginjući crveno lice nad paru.
'Što ste nam lijepoga večeras?'
'Nažalost, nije što sam se nadao, velečasni – razgrabilo mi se pred nosom', reče g. Gurman i obriše od ulja iz Smirne u krpe ruke.
'Prošeka? Imao sam, naime, namjeru spraviti nam lijep američki but koji sam
mjerkao proteklih dana, no.
Morao sam se pomiriti s bjeloruskom plećkom.
Malo žilavije meso; mariniram ga od sinoć. Uz nešto više čilija i papra – nadam se da će zadovoljiti.'
'Krasno, krasno', mljackao je velečasni. 'Ništa vi ne brinite; fra Vongolo i ja
navikosmo na istočnoeuropsko meso – hranu naše nemirne mladosti.
Kakav je da je, sigurno je ugojeniji nego što bijahu ti naši, ah hah haha!
Mlad, samo nadam se?' uozbilji se svećenik.
'Navodno mu bje jedanaesta – premda, čini se da je bliže trinaest. Znate već kakvi su ti mesari…'
'Krasno, krasno – junetina, znači…
Ništa vi ne brinite. Nakon onih staraca, boženasačuvaj, iz doba Gladi, sve je nama
mlađe od trideset ukusno kao dojenčad, ah hah haha!'
G. Gurman promiješa u loncu,
Pa doda i nekoliko prstiju
iz soli.
Velečasni udahnu opojnu paru i sklopljenih očiju promrmlja:
'Krasna rasa ti istočnoeuropejci, dragi moj – krasna… Ti narodi doista imaju ukusa, kad vam kažem.'
Izađe velečasni s čašom, a
g. Gurman omirisnu, pa promiješa zdvojno.
Za sljedeći tjedan ne smije zaboraviti rezervirati američku pisanicu.
Post je objavljen 04.07.2007. u 01:41 sati.