Marketing
This dance will hurt like hell...
...dosada... Opet sjedim satima pred kompom i buljim u ekran koji mi blješti u lice. Čitam priče koje su napisali ljudi moga trenutnog raspoloženja. Slučajno nailazim na blog kao i drugi, crne pozadine, običnog fonta... Naslov mi se odmah svidio. No nisam ni slutila da će osoba koja piše na tom blogu postati meni jedna od najvažnijih u životu. Čitala sam nešto o njemu. Da, bio je dečko. Napokon-pomislim.
Čitala sam njegove napisane riječi, njegove misli iznesene na taj ekran. Oh, kako su me se dojmile te riječi, osjećala sam kako se utapam u njima, postajem dio njih. Naišla sam na pravoga-bilo mi je prvo što sam pomislila. Čitam dalje. Svakim časom upadala sam dublje u te riječi, kao da sam unaprijed znala što će reći, što će napisati, kao da sam bila dio njegove u dijelu s mislima.
Opet čitam o njemu. Ima djevojku, da. Pa kako i ne bi. Šteta bi bila da takva osoba bude sama, da ne dijeli te predivne misli s nekime. Završim s čitanjem, ostavljam komentar. Sjećam se prvog komentara koji sam pisala. Pokušavala sam napisati nešto normalno, ali činilo mi se kao da nikako nisam mogla naći prave riječi, kao da mi je mozak stao, osjećala kako moj komentar neće imati smisla. No držala sam se onoga, napiši što ti prvo padne na pamet, brzo, ali ne brzopleto. Stisnem šalji. Uf, sjećam se tog drhtaja ruke, tog trenutka kad mi je mozak ponovno stao. Gotovo. Idem na msn. Vidi, netko me dodao. Pročitam nadimak. Hej, pa ovo mi je poznato, kao da sam vidjela taj nick već negdje. Ajme, pa to je osoba zbog koje mi je maloprije ruka drhtala, osoba zbog koje sam ostala bez riječi. Stavljam ga među kontakte. Uskoro stiže njegova poruka. Počinje mi dah zastajati, gubim kontrolu nad tijelom, misli su mi drugdje, duša mi je nijema.
Što se to zbiva samnom, što je ovo? Kako je ovome ime, zašto mi se ovo događa? Je li to zaljubljenost ili samo puka ludost za nečijim mislima? Izabirem ovo drugo, ne, ne smijem biti zaljubljena, branim srcu da to čini, jer on pripada drugoj. Dopisujem se s njime. Ajme kako su divne bile njegove riječi, svaka je bila posebna, svaka kao da je imala neki poseban odsjaj, kao u nečijim očima, očima zaljubljene osobe. Jesam li ja to vidjela odraz svojih očiju u njegovim riječima, opisivala svoje stanje tada? Ne sjećam se. No znam da mi um odonda više nije bio isti, počela sam razmišljati na neki drugi način, sve mi se činilo divno, kao da sam upoznala svog anđela čuvara. I da, upoznala sam zapravo osobu koju sam tako dugo čekala, koju sam htjela imati, htjela sam savršenstvo koje je bilo na drugoj strani ekrana. Pričajući dalje sve smo se više upoznavali, sve si bili nekako bliži, imala sam osjećaj da ga znam stoljećima. Pomislim kako bih htjela na tren biti kao on, živjeti na tren njegovim životom, udahnuti njegovim plućima, pogledati svijet njegovim očima. A te oči koje sam željela vidjeti, pogled im je zacijelo tužan, ali divan.
Šalje mi svoju sliku. Vidim manju ikonu njegova bića, prihvaćam sliku brzim pokretom ruke, kao da sam njega željela dohvatiti. Otvaram uvećani prikaz njega-prvo što spazim bila je kosa. Oh bože, kako je predivna, divna, savršena... (oprosti mi)... Gledam mu oči... ...pogledavam ih iz časa u čas, kako mi je i osmijeh stizao na lice. Kako je predivan bio na slici, prokleto lijep, poput duše prozirne njegove. Lice mi se ozarilo, zrake sreće izlazile su iz mog osmijeha, dolazile su sa lica moga. Gledala sam u tu divotu, gledala i divila se ženi koja imala ga je, koja mu je u oči mogla pogledati. Prekrasnog li spoja, njegove prelijepe duše i lica divnoga. Poželih ga imati, no ne smijem, čak ni u mislima, draga će mu uvenuti. Bio bi grijeh ne voljeti te, cijeloga sebe ti podariti. Ali srce ti je pripadalo drugoj, znala sam, ne, ljubiti te srcem svojim ne smijem.
Post je objavljen 03.07.2007. u 16:54 sati.