Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/crniisus

Marketing

Crno Petrovo

Obožavam ljeto sunce i sve što s tim ide, ali ljeto mi obavezno uvijek donese i neku od neugodnosti koje se ponavljaju kroz cijeli život. Jeste da se tada osobito ulijenim i nisam baš produktivan što se može vidjeti i kroz ovo moje pisanje. No obavezno me podsjeti na neke događaje iz prošlosti pa tako kada dođe petrovo (narodski rečeno) a to je 29.06 skoro uvijek sam nemiran i išćekujem moguću pizdariju ali eto ove godine nije je bilo. Inače najviše neugodnosti i pizdarija se upravo desilo na taj dan. Zašto, tko bi ga znao, uglavnom taj mi se datum posebno urezao u sjećanje. Jednom sam popravljao bicikl pa zabio sebi nož između prstiju i skoro prst sebi odsjekao, prvi put kad sam ranjen bilo je na taj dan, opet jednom sam sebi poderao stopala na nogama od kočenja pa nisam mogao skoro dva mjeseca da hodam, ali to će biti tema jednog od narednih postova. E i ova priča datira iz vremena kad sam bio jako mlad i baš na taj dan.
Toga ljeta sam sa jednim mojim prijateljem išao da radim da zaradim sebi nešto extra a usput sam to smatrao i dobrim za sebe jer nisam pušio i bio sam još u razvoju tako da mi je to bilo ugodno s korisnim, malo trenirao mišiće a usput se nešto zaradilo.
Naime kosili smo točno devet dana po svim onim vručinćinama ali smo imali cilj ispred sebe, 900 000 dinara svakome od nas, cijenim da je to tada bilo kao danas otprilike 2 000 kn. No nije to bitno kolika je vrijednost bila, nego to šta sam ja tako ljubomorno to čuvao da skoro deset dana poslije još uvijek nisam niti jednu novčanicu usitnio. I toga kobnog 29.06 dođe drugi moj prijatelj, koji uzgred rečeno sada živi u Australiji, pa ga ovim putem pozdravljam iako vjerojatno neće ovo čitati osim kakvim čudom, te me zovne da idemo malo u obližnji veći grad da malo iziđemo jer eto petrovo je a biće koka k'o u priči pa možda se šta i ćapi. Nisam baš rado nešto dočekao poziv jer sam taj dan nekako posebno bio apatičan ali hajd nakon dužeg natezanja prihvatim njegov poziv. Tražio sam od matere sitno za autobus ali pošto nije bila za to nije mi htjela dati, ne bih li ja odustao. E onda sam ja još iz inata htio da idem i ljut na nju šta mi nije htjela dati krenem, mislim da joj je i dan danas žao šta mi nije htjela dati a vjerojatno je imala, no nije baš bila za to da idem pa ne bi li me odgovorila od toga, tako se postavila.
Sticajem okolnosti nismo išli lokalnim autobusom nego smo sjeli u neki autobus koji je vozio na liniji Split-Sarajevo i izvadio sam novčanik da platim kartu te ga stavio na sjedište pored sebe. Dok sam prebrojio sav sitniš šta mi je vratio ovaj kondukter, već je bilo vrijeme izići, te sam ja tako svih onih 800 000 ostavio na sjedištu autobusa. Naravno da sam to primijetio ali kasno kad je autobus već odmaglio. I ne lezi vraže baš kad sam već skoro oplakao moje novce i oprostio se sa njima nedugo nakon toga dok smo se mi šetali i razgovarali o tome, pojavi se jedan moj drugi friend sa motorom koji se vozikao tu okolo. Tako meni sine luda ideja u glavu, znajući kako je on lud vozač, da idemo da jurimo autobus ne bi li ga stigli prije nego netko iziđe vani s mojim, teškom mukom zarađenim novcima. On kako je lud bez dvojbe prihvati izazov i tako krenusmo u jednu od najluđih avantura. Već nakon desetak minuta vožnje zaboravio sam i na razlog zašto se vozimo i već sam otpisao pare i nisu mi bile ni na pameti, samo sam se stisnuo uz njega i razmišljao o ludosti koju sam napravio predloživši mu to. Prolazio je kroz crveno preticao i ulazio u škare više puta jureći brzinom munje da od silnog vjetra koji mi je udarao u lice i oči nisam mogao da izustim niti riječ a kamo li da gledam tu ludu vožnju, nego onako škiljeći sam proživio još nešto gore od gubljenja novaca. Kad smo nekako stigli do prve naredne autobusne stanice, autobus je već bio daleko odmakao i nije više bilo smisla ići za njim ali moj prijatelj kako je lud i znajući da će možda i on imati koristi jer bih ga ja svakako nagradio, nije ni pomislio da odustane nego je još silnije nastavio za autobusom, i sad možda bi mi njega i stigli negdje na pola puta kako je on jurio, da se nije desilo da je autobus otišao drugom rutom. Pa je prijatelj počeo da sumnja i da me pita jesam li ja siguran da je to taj autobus na toj relaciji. Kako sam ga uvjerio da jeste, samo mi nije jasno kao ni njemu da autobus može tako da juri nastavili smo dalje sve do krajnje postaje, Sarajevo. Naravno da smo stigli cijelih pola sata ranije od autobusa jer je prijatelj jurio k'o sam vrag, i kad sam ga ugledao, pao mi je kamen sa srca, kao da sam znao da će to biti na istom mjestu gdje sam i ostavio. Ali je vraga, ni traga ni glasa od novčanika ni para, kao šta sam mogao i pretpostaviti da sam htio samo razmišljati kako treba. I tu sam se stvarno slomio, skoro rasplakao kao malo dijete ne samo zbog para, nego zbog toga što smo prešli skoro 200 km i trebalo se sada vratiti a već se lagano bližio sumrak, pa pri pomisli da opet moram još 200 km da se vozim sa divljakom nije bilo nimalo ugodno. I on vidno razočaran a vjerojatno i iritiran mojim gestama i primjedbama da bi trebao malo sporije da vozi samo se još više naljutio i razbjesnio te potegao ručicu od gasa. Opet ista grozota, jeza i prizori kao iz filmova, preticanje, škare a ja sam samo stiskao zube i preturao po glavi bezbroj misli, samo da se ne desi ono najgore. Kao da sam i sam nesvjesno slutio i prizivao nevolju tako je i došla. Negdje kod skretanja za Rajlovac, nisam se još ni snašao niti dobro uspio vidjeti što se desilo a tup udarac me izbacio sa sjedala motora i već sam se našao u zraku sa rukama ispruženim ispred sebe, mahinalno štiteći lice i glavu i tako za tren sam bio na još vrućem asfaltu u neprirodnom položaju ispružen svom svojom dužinom. Uspio sam se samo pridići i vidjeti da smo udarili u auto koji je na tom mjestu trebao skrenuti u lijevo, a moj prijatelj je sve redom preticao, tako da je to bilo neminovno i neizbježno. Vidjevši da je prijatelj, motor i taj auto daleko od mene nekih desetak metara, shvatio sam da sam bio leteći objekat tih nekih desetak metara, nekakvom instinktivnom snagom sam se maknuo sa ceste da me još dodatno ne bi tko pregazio i osjetio samo lagani bol. Ugledavši kako krv šiklja, stropoštao sam se pored nekog stupa za struju, mlaz krvi iz koljena i laktova i kosti koje su se nazirale, su zadnje čega se sjećam. Probudio sam se u bolnici na Koševu i ni sam ne znam koliko je to trajalo osim šta sam već shvatio da je noć uveliko pala i sve mi je to već bilo zašiveno i umotano, pa sam samome sebi najviše sličio na mumiju. Za divno čudo već se tu našao i moj prijatelj koji je u međuvremenu već negdje kod nekog mehaničara uspio osposobiti motor i došao po mene. Vidno isprepadan ali lakše ozlijeđen laknulo mu je kad me vidio živa jer se valjda smatrao krivcem i odgovornim za pizdariju a i meni je bilo mnogo lakše kad sam ga vidio čitava. Još uvijek nisam osjećao neku prejaku bol jer je valjda to još uvijek bilo vruće samo nisam bio u stanju da se oslanjam na jednu nogu i to je bilo dovoljno da se upustim u novu avanturu pa sve iz početka. Pitali su me u bolnici da li se osjećam dobro na što sam ja odgovorio potvrdno, samo da mi ne bi zvali roditelje i da se ne diže prevelika prašina oko svega pa poslije šta bude. Pošto je i prijatelj bio za tu opciju da po svaku cijenu idemo doma, tako smo mi opet krenuli samo što sam sve teže i teže podnosio bol u koljenu a i ostali dijelovi su me sve više boljeli. Najgore od svega je bila spoznaja da mu far uopće ne radi, a to sam tek saznao kada smo već krenuli tako da nije bilo mogućnosti za povratak a ionako me on uvjeravao da ćemo pratiti aute samo da ja izdržim. I tako je to nekako i bilo uz bodrenje prijatelja da izdržim i uvjeravanje da ćemo brzo stići, sve dok bolovi nisu postali neizdrživi i dok više nisam mogao da kontroliram i držim jednom rukom nogu pa sam ga molio da stane svako malo, kako bih se odmorio a primijetio sam da me opet hvata kriza i činilo mi se da ću opet izgubiti svijest a i opet je počela da krvari rana jer sam izgleda uspio da pokidam neke od konaca koje su mi zašili, naglim trzajima i nekontroliranim pokretima. Tako smo prijatelj i ja nakon nekih tridesetak kilometara bili prinuđeni da stanemo i ipak negdje nađemo prenočište, jer je kriza postajala sve izraženija, počela me tresti i lagana groznica, a pošto smo tada već bili podaleko od bilo kakvih objekata, naselja i ljudi da bi zatražili pomoć, potrpali smo se u neki plast sijena pored puta, čekajući da prođe noć. Pošto sam ja već pokazivao znakove iscrpljenosti i činilo se da ću svaki tren ponovo izgubiti svijest, to se i dogodilo, prijatelj se jako uznemirio i isprepadao jer mu se činilo kao da ću umrijeti, mogu samo zamisliti kako se osjećao. I opet čega se sjećam je topla kuća, bolovi svuda po tijelu a naročito u koljenu, moj otac sa našim dragim prijateljem, kako, kada, nemam pojma, ali ne u našoj kući nego u nekoj meni nepoznatoj kod nekih nepoznatih, dobrih ljudi koji su mi valjda pružili prvu pomoć, kad je moj prijatelj već izluđen i očajan potražio negdje u blizini tog mjesta gdje smo se smjestili da odmorimo. Ugledavši oca i njegovog prijatelja zaboravio sam na bolove i osjetio samo sreću i zadovoljstvo što sam živ i kao da se riješilo sve u trenu, ocu je takođe bilo drago i jedino važno da me vidi živog, ostalo je nebitno, zahvalili smo se ljubazno dobrim ljudima kojima se ni imena ne sjećam ali jako dobro sam zapamtio lokaciju i kada god sam poslije tuda, iako ne često prolazio, uvijek sam se prisjetio te ne tako lijepe avanture i ljudi koji su mi obavijestili roditelje i pomogli mi. Što je sve bilo poslije i kako se sve to završilo, nije baš toliko ni važno, možda u nekom drugom postu, a bilo je tu još toliko toga za opisivati i prepričavati ali mislim da bih trebao opet u nastavcima pisati pa nisam htio da vas gnjavim sa svim pojedinostima, nego sam u najkraćim mogućim crtama pokušao prenijeti još jedno od moji životnih iskustava ili bolje rećeno neiskustva, ipak sa happyendom ali i jednom poukom a to je što izgubiš ne traži što nađeš ne kaži, to je stara poslovica, a ja sam se eto nažalost i osvjedočio u njenu vjerodostojnost i točnost a i dodatno potvrdio to za mene, crno petrovo.
Blog !

Post je objavljen 03.07.2007. u 03:00 sati.