bila jednom jedna djevojka.. zvali su je ana. eto, tako kratko..
ona nikada nije previše voljela svoje ime. osjećala je da je prečesto, previše obično, a svi mi želimo biti posebni, jedinstveni. i tako se ona od samog početka osjećala zakinuto. kao da joj nešto fali..
cijeli život je bila mirno dijete, počevši od najranijeg djetinjstva. jednostavno, nikad nije imala potrebu raditi buku i dreku oko sebe. uživala je u svome miru i tišini. iako se to ne bi reklo po njenu ponašanju, ali mozak joj je uvijek radio 100 na sat, nikad mirujući, uvijek smišljajući nove dogodovštine, bajke, basne, priče, događaje, izmišljala je nova mjesta, ljude, situacije, ali nikad sebe ne bi uključila u njih onakvu kakva je bila. uvijek bi si pridavala neke nove osobine, usavršavala se, pridodavala si nešto što bi je poboljšalo, što bi je učinilo snom snova. ali problem je bio što nikada nije mogla smisliti prikladan kraj tih svojih pričica. jednostavno, ništa nije bilo dovoljno dobro da bi zaslužilo da se priča tako završi. prezirala je sretne završetke. činili su se tako nerealni. dostojni i primjereni jedino u bajkama.znala je da svijet i život nisu hollywood. činilo se previše jeftinim i glupim priču zaključiti sa onim:svi su dobili sve što su htjeli. to je bila uvreda njenoj mašti i njenom shvaćaju života.
ali opet..koliko god bila nezadovoljna tim happy endom, boljelo ju je i što njeni likovi (pa i ona sama u tim svojim pričama) nemaju neki zaključak.mir.
kako je vrijeme prolazilo, priče se nizale-uvijek bogate, natopljene maštom, išarane detaljima i svakakvim dogodovštinama, uvijek nekako bogatije za svaki doživljaj i novost u njenom životu
ali odjednom je sama sebi dosadila s time. odlučila je da je vrijeme da se uozbilji i prihvati nečeg stvarnog i drugačijeg. pronašla je ispunjenje u ljubavi...ali kako ništa nije vječno tako je i ljubav prošla, opet ostavljajući neku prazninu. znate onaj osjećaj:imaš nešto i ne znaš to cijeniti dok ne izgubiš..
ali imala je još jedan problem, naime uvijek je imala potrebu da se vrati u prošlost i opterećuje onim nekad, uporno ispravljajući krive postupke-bilo svoje ili tuđe.
i tako je jedna naizgled mirna i pristojna djevojka izrastala u nešto toliko puno iskustava-ali ne životnih, već misaonih.. ali ako se čovjek može umoriti od života, može i od misli..i tako je ona jednostavno odustala od maštanja, svojih likova, nedovršenih završetaka. odjednom je sve zaustavila i rekla sebi da želi promjenu-novi početak, ali da to napokon bude STVARNO!
i otada je sebe ispunjavala drugima. nije bila potpuna dok nije imala nečiju ljubav. kao da je sebe mogla voljeti tek onda kad su je drugi voljeli. a kad je bila bez ljubavi... to je bio kao skok u bezdan-jako strašan doživljaj-lijepo je letjeti, ali šta kad znaš da će pad biti strašan i neizbježan..
njen veliki problem je bio taj što se nikad nikome nije otvorila u potpunosti-iz straha da će biti odbačena, da će je netko prezirati i taj odnos više nikada neće biti isti...
a svi znaju da kad nešto predugo držiš u sebi da jednostavno MORAŠ negdje to pustiti van. tako i mala ana..
našla je svoj ispušni ventil na krivom mjestu. nitko ne zna kad niti kako (osim autorice) koji je bio presudni trenutak da ona napokon nađe neko ispunjenje, 'ono nešto'. bio je to heroin..
jedino je u trenucima opijenosti imala sve konce u svojim rukama( bar se tako zavaravala).
jedino je onda smogla hrabrosti da radi neke stvari koje se prije stidjela i pomisliti... ali sve ima svoju cijenu.. sve dođe na naplatu-prije ili kasnije...
kako je prekrasno kad čovjek ima sve potencijale da se iz gusjenice postane leptir, da ružno pače postane labud...ali nažalost, svjedoci smo u koliko situacija ne dođe do toga..
ona je počela padati sve dublje..više nije postojao nikakav užitak, nikakva ugoda, postojao je samo strah hoće li uspjeti nabaviti novu dozu, hoće li ikada doživjeti onaj osjećaj koji je nekada doživljavala-osjećaj sreće i ispunjenja... život je tako neizvjestan, sreća tako prevrtljiva, sudbina neumoljiva..
kakav kraj vi želite??
Post je objavljen 02.07.2007. u 23:38 sati.