Prvo je trajalo jako dugo prije nego sam imala vremen sjest i sve suvislo utipkat.
Onda je pak proslo toliko vremena da se nakupilo toliko vijesti koje sam mislila kronoloski utipkat. Tada bi sve imalo smisla i bilo bi sistematski organizirano. No do tada je vec bilo proslo toliko puno vremena da me pocelo bit sram sto nisam vec ranije objavila te vijsti. Da bi na kraju nastupila hormonalana groznica u kojoj mom entuzijazmu za glumljenjem kucanice nije bilo kraja. I tako je proslo vec osam mjeseci i 3 tjedna i blizi se taj sluzbeni datum kada bih trebala lansirat jednu malu toplu bebu u veliki svijet i moje spremno narucje.
Zato sada vicem na sav glas:
Dragi moji, ja sam trudna.
Oprostite sto se nisam javljala. Isprva sam ispunila duznost moderne trudnice i radila punom parom punih 8 mjeseci trudnoce. Ono nesto slobodnog vremena provodila sam u romanticnim trenutcima sa buducim Tatom, na web stranicama za trudnice, tecajevima yoge, nad knjigama o porodu i u ducanima sa bijelim kinderbedima i minijaturnom odjecom. Uzivala sam u mirisima ulja za djecu, borila se sa groznom trudnickom modom i prihvacanjem strija na mojim bijelim butinama. A sada , samo tjedan dana prije sluzbnog datuma, sam jako uzbudena. Drugo stanje je prav izbor rijeci za stanje u kojem se i fizicki i osjecajno nalazim.
Nekako je sve sjelo na svoje mjesto.
Za one od vas koji se jos sjecaju mojih osobnih peripetija, kratak update:
Otkako smo se, proslog rujna, Nezakoniti i ja vratili sa biciklistickog puta Amsterdam – Moj Otok u Dalmaciji, smirila sam se. Tako mi je bilo drago da sam Dragom pokazala otkuda sam i da mu se u Hrvatskoj svidjelo. Dok smo u goloj slobodi sjedili na stijenama sa kojih sam jos kao dijete skakala u more, znala sam da je to to. Tih 6 tjedana nase male ekspedicije, spojilo je moj trenutan zivot u inozemstvu sa Nizozemcem i moje korjenje. Uvijek sam se bojala da je to nespojivo i vjerovala onima koji su me time plasili. Mi smo vec 9 godina zajedno i ovo kao da nas je podiglo (ili spustilo) na neki novi nivo. Da ne duljim i ne patetiziram, u jednom sam trenutku osjetila da sam ponovno narasla za koji centimetar. I to u vlastitim ocima. Ocito da je to kljuc svega.
Tako sam bila sretna kad sam otkrila da sam trudna. Nekako toplo i veselo je to. Gladis se po trbuscicu i osjecas da imas toliko ljubavi u sebi, da vise nisi jedna i da je svijet postavljen u drugu perspektivu. Naravno da se i brinem i veselim i molim da sada sve prode u redu, da bebac bude zdrav i cio, da tako nesto malo i krhko znam drzati u rukama i da mu nitko ne smije naskoditi. Nisam mogla zamisliti, prije trudnoce, da ce mi biti tako drago biti trudna. Taj osjecaj da se ono u meni mice i da kad se istegle ga mogu poskakljat po tabanu je neopisiv. Tako intiman, tako smijesan, tako samo moj.
Za mene je dijete vec ovdje. Dijeli nas samo tanka koza nategnutog trbuha (koji je ogromnog vanzemaljskog razmjera). Jos samo da ga vidim i da cujem kako lijepo dise i bit cu najsretnija na svijetu. Do tada malo brojim dane, pijem caj i osluskujem signale. Oprala sam sve benkice i olicila sobu u zeleno. Hvata me i sindrom gnjezdenja pa mi je stan cisci nego ikad u zivotu i ako se uskoro nesto ne pocne dogadati, ima sanse da cak pospremim balkon (neka vrsta spajze).
Nadam se da se ne ljutite sto je moja tisina dugo trajala.
Zaista sam vas cesto iscitavala.
Post je objavljen 02.07.2007. u 00:26 sati.