Kako često radite promjene u svom životu, kako se nosite sa situacijama drugačijim nego ste navikli, šta vas inspirira da to uradite i da ustrajete u svojim ciljevima?
Imate li uopće točno odredjen cilj u životu, neku odrednicu ?
Što činite da "zgrabite priliku" za last train?
Poznavajući sebe, u stanju sam donijeti odluke koje bi meni ili nekome drugome promijenule život u potpunosti.
Često se pitam "šta bi bilo...", no i iskreno, plašim se toga "šta bi bilo".
Krenem razmišljati a te moje odluke se redjaju...majčinstvo, udaja, prestanak obrazovanja, otkaz, nova zapošljenja, nastavak obrazovanja, prekidanje prijateljstava ...
Nekako, nikada se nisam voljela usporedjivati sa drugim ljudima, nisam htjela biti samo kamenčić u kamenolomu, ja sam htjela biti prepoznatljiva...biti zadovoljna samom sobom i onim što činim. Lifelong pitanje je gdje sam ja u svemu što se dešava oko mene...I onda slijedi quit...
Jesam li nestalna? Tek tako , rušim nešto što gradim dugo i krenem u neizvjesnost.Još uvijek primjetim da mi je posao najbolji katalizator promjena.
Brzo nadjem drugi posao i brzo se snalazim u sasvim drugoj branši.
Jesam li snalažljiva ili samo imam ludu sreću da sve ipak dobije smisao i ostvaren cilj?
Nekada se osjećam strašno umornom ali vidim da nema drugog izlaza, ustvari, možda ima ako ostane na toj stagnirajućoj ubitačnoj razini, ali čovjek mora ići za svojim bilom.
Ali šta se dešava kada životni preokret ne napravite vi, kada vas zapahne situacija u kojoj ste u podredjenoj situaciji? Preokret je tu, a vi ste nespremno uhvatili loptu i okrećete se oko sebe...
Po meni, čovjek se ne miri lako sa svim situacijama.Treba vrijeme, način...treba izlaz, smisao...
Sjećam se kada je bio rat, kada nije postojao nikakav smisao koji bi me izvukao iz melankolije i razočarenja, kada nije postojao ama baš nikakav izlaz za mene da to prevazidjem, onaj osjećaj, ona dešavanja...ja sam čitala...danima...ja sam samo čitala. Brda knjiga...netko je bacao knjige, ja sam ih skupljala, čuvala i čitala.To je bio neki smislen izlaz iz besmislene situacije.
Osobno, nisam postigla što sam htjela, znam da mogu više ali nisam imala mogućnosti...Imala sam poslovne uspjehe na nekim drugim poljima ali ne i na onom koji sam očekivala prije rata.
Kada je počeo rat rasplinuli su se svi moji napori koje sam poduzimala do tada, više ništa nije značilo to što sam bila djak generacije, zavidan prosjek, stipendija...Iz nekih sputavajućih okolnosti nisam otišla iz grada i zapečatila sudbinu na desetak godina.I bila sam odmah svjesna toga da nikada više te prilike neću imati...Ali tada je bilo važno preživjeti i opstati.
Tako sam naučila koprcati se godinama, od ničega stvoriti nešto, naći nove načine za dokazivanjem da mogu više, da imam potencijala..Od svih poslova na svijetu još samo u Aluminijumu nisam radila.
Naučila sam snaći se u svakom okruženju.A to me u školi nisu naučili...
I dalje sam svjesna da učenje nikada ne prestaje, sama po sebi volim napredovati, volim učiti, nikada mi nije bilo problem sjesti i naučiti nešto...Volim procjenjivati kvalitetne situacije i izvući najbolje iz njih.
Nadam se, ne još bolje, znam , neću nikada dopustiti sebi da ne ispunim svoje snove, još sam mlada i još uvijek imam svoju viziju života.
Post je objavljen 01.07.2007. u 13:15 sati.