Petak, 29.06.
U deset sati imam važan sastanak u Osijeku.
Raspitujem se o mogućnostima prijevoza.
U jedan poslije pola noći imam autobus za Osijek, ali šta ću raditi od 4.00 ujutro u Osijeku do 10.00 kada mi je zakazan sastanak?!
Drugi bus ide u 5.00 ujutro, ali taj je tek u 10.40 u Osijeku i odlučim se za brzi vlak koji kreće u 6.05 iz Zagreba, u Vrpolju je u 8.40 gdje presjedam u "ćiru", i u Osijeku trebam biti u 9.40.
Super.
U pet ujutro krećem iz stana i uzimam taxi kojeg vozi stariji striček ulijevajući povjerenje, i zaista striček me odveze do pothodnika.
Vani je već dan i isprva nemam nikakvih strahova da bi mi se išta ružno moglo desiti, a i ovo je ipak civilizirana država.
Kročim kroz pothodnik i uvidim da u pola šest ujutro, unatoč tome što je dan, tamo nema "normalnih ljudi".
Okrećem se oko sebe i nitko, ali baš nitko ne ide na posao.
Oko mene beskućnici i tete sumnjiva morala, ali ja se ne obazirem na njih nego smjelo kročim naprijed.
U jednom trenutku spazim hrpicu mladića pomalo čudnog izgleda: rokeze, maskirne hlače upasane u čizme, mršavi i ispijeni, a iz očiju im izviru razno razni opijati. Dečki vjerojatno još nisu završili sa izlaskom, pomislim si i krenem dalje.
Jedan od njih krene prema meni i pita: mala jel imaš...?
Nisam stigla ni čuti do kraja rečenicu i odgovorim otresito: nemam!
Krenem dalje ubrzajući korak pogledom tražeći nekog ko bi mi mogao pomoći ako nešto ipak pođe po zlu.
Spazim trgovca kako slaže novine na pultu Tiskovog kioska koji čim je čuo galamu pobjegne natrag, glavom bez obzira, u svoju buksu i zaključa vrata.
Ah, dobro moja baka kaže da ni dečki nisu kao što su nekad bili...
A dečki s rokezama za mnom i viču: kurvo, bolje da si rekla da ne daš, nego da nemaš!
Ignoriram njihove uvrede, dam petama vjetra i bris na Glavni kolodvor.
Sva sreća pa su dečki bili toliko ubijeni alkoholom i ko zna čime sve ne pa nisu bili sposobni trčati brzo.
Ukrcam se u vlak, koji krene na vrijeme i uputim se u caffe bar u jednom vagonu popiti kavu...
U kafiću su samo falili stoljnjaci sa crveno bijelim kockicama da bi doživljaj bio u potpunosti.
U glavi mi se vrte scene iz filma "ko to tamo peva" i stihovi pjesme iz istoimenog filma "za Beograd..."
Za ponuditi imaju samo kavu i pelinkovac:-)
Bolje išta nego ništa.
Naručim kavicu i zapodijenem razgovor sa osobljem.
Vlak vozi na relaciji Zagreb-Beograd-Split.
Konobari su jedan iz Zagreba, a drugi iz Beograda baš u skladu sa socijalističkim izgledom vlaka - od Vardara pa do Triglava:-)
Izvrsno se slažu i zdrave zafrkancije ne nedostaje.
S njima u paketu je i još jedan striček iz Zagreba koji nema posla dok vlak ne krene iz Beograda za Split gdje se brine o spavaćim kupeima.
Striček, godina mog oca se činio, također, naizgled normalan.
Pričao nam je kako ima kćer mojih godina koja studira i sina...
Čitam svoju knjigu i katkad se uključim u razgovor...
Tako ismijavamo se svi zajedno vlaku na šta liči, pa kafiću, razglabamo aktualne političke situacije kod nas i u Srbiji...
Došli smo i do Kineza i kineske robe koja je preplavila naše tržište..
Odjednom taj stariji striček ( naizgled normalan) me upita: mala jel bi ti probala žutog?
Molim, ne razumijem?- kažem mu ja.
A on meni: pa jel bi probala žutog ili od Crnca...?!
Ne vjerujem da sam to čula, pa taj čovjek ima kćer mojih godina.
Ostanem bez komentara što je uistinu kod mene teško, bez riječi ustanem, platim kavu i odem...
Stvarno muškarci nisu što su nekad bili, dobro moja baka kaže...
Sjednem u kupe i prazno buljim kroz prozor.
Stanica Slavonski Brod...
I onda vidim nešto što me konačno razveseli taj dan..
Na stanici izlazi iz tog istog oronulog vlaka, kojim se voze obični smrtnici,i pri tom doživljavaju razne neugodnosti, saborski zastupnik Pančić.
Odmah se sjetim jednog posta na jednom od blogova "Nismo svi isti"
Ovo je pri puta da sam vidjela nekog od saborskih zastupnika da koristi javni prijevoz.
Pohvalno jer kako će ti saborski zastupnici koji su predstavnici naroda znati kakvim se mi starudijama vozimo i s kakvim se problemima susrećemo ako se sami ne uvjere u to?!
Oni su u Saboru zbog nas. Sabor i Vlada su u službi naroda tj., bi trebali biti.
Nije tu u pitanju samo prijevoz.
Trebali bi se spustiti češće sa Markovog trga u sve sfere života običnog čovjeka da na svojoj koži osjete probleme nas smrtnika.
Nadam se da Pančić, neće više pilati Kalmetu samo za ceste nego će mu nabijati na nos i pobleme sa našim željezničkim prijevozom jer sam ja, nakon što sam obavila sastanak u Osijeku, vraćala se u Zagreb u 12.25 "BRZIM" vlakom preko Koprivnice jer niti jedan drugi ne vozi za Zagreb u poslijepodnevnim satima, i došla u Zagreb tek u 17.00 sati.
Pa taj Osijek kao da je na kraju svijeta.
Majko mila, pa kao da sam preko Bangladeša putovala natrag.
Post je objavljen 30.06.2007. u 10:28 sati.