Pregled posta

Pauk i limunada

Shot at 2007-06-29




Predivno jutro! – pomislila je. Otvorila je širom prozore, dok se vjetrić igrao sa bijelim zavjesama koje su se pružale skroz do poda. Skuhala je kavu i napravila limunadu. Otišla je do vrta, sjela je u svoju omiljenu ljuljačku, prepustila se jutarnjem suncu, osluškivala je pjev ptica i uživala u mirisu ruža. U grmu pored ljuljačke, nešto je zabljesnulo….Da, bila je to srebrna narukvica koje se uvijek htjela riješiti, a ona bi se iznova pojavljivala. Koliko ju je puta bacala i svejedno bi naišla na nju. I tada krenu te misli….
Bila je mladi djevojčurak željan izazova, avantura i svega što joj je bilo strano. Otvorenog i nemirnog duha koračala je kroz život. Te njene zelene oči nisu poznavale granice, zavirile bi u svaki kutak. Znatiželja…Tako mlada, upoznala je i njega. Imao je brata u gradu gdje je ona živjela. Bio je baš markantan, doduše, malo stariji od nje i s više životnog iskustva, ali baš je i trebala tako nekoga. Iznenadno je upao u njezin život, ali tako to i biva. Uživala je slušajući njegove priče, uz njega se osjećala toliko zaštićenom i sigurnom, kao da joj nitko ne može ništa. Gledala ga je istim tim zelenim očima, ostavljao ju je bez daha, upijala je svaki njegov pokret. Kažem, dijete je bila. Ni slutila nije, ili podsvjesno možda i je, da je on običan sitni kriminalac i narkoman. Dobro se prikrivao. Usprkos svemu, bio joj je posebno drag. On joj je poklonio tu srebrnu narukvicu, koju je navodno neka luđakinja koja se bavi voodoo magijom dobro obradila, tj. napravila je nešto tako da se ona njega nikako ne može riješiti, da stalno misli na njega.

Provodili su dosta vremena zajedno, a onda je on morao otići. Čuli su se svakog dana, sve do jednom. Ostavio je poruku na sekretarici, ovakvog sadržaja: Tko sluša ovu poruku po prvi put, neka zna da je to i zadnji, jer moj sudnji dan je došao. Bila je izbezumljena, briznula je u plač. Iznova je zvala i zvala i slušalu tu istu poruku. Nije mogla vjerovati svojim ušima (ili je). Znala je da ga život nije mazio, da je živio sam (otac mu je davno poginuo, a majku nikada nije spomenuo), snalazio se kako je znao i umio, ali da će tako što napraviti, to nije očekivala od njega. Nakon nekoliko dana, javio se. To su sve bile njegove igrice u koje je ona već duboko ušla. Ovog puta pričao je nepovezano i ništa ga nije razumjela. Od tada je i svaki kontakt s njim bio prekinut. Narukvicu je bacila, htjela se riješiti svega što ju podsjeća na njega.

Oporavila se od toga, jest da je trebalo vremena, ali uspjela je, jer je bila jaka ličnost, njega je uzimala kao iskustvo više u životu. Okrenula je novu stranicu debele knjige. Zaljubila se u divnog dečka, koji joj je sve pružio, bio je njezin anđeo. I baš prilikom jednom njihovog izlaska u prepunom kafiću obrati joj se nepoznati muškarac s riječima: Ne sjećaš me se više? – uopće nije znala tko je dok ga nije bolje pogledala. Bio je to on, nakon toliko godina opet je došao, ali ovaj put za stalno. Rekla mu je da ga se ne želi sjećati i na tom je ostalo.

Vrijeme je prolazilo, ona je uživala u svojoj novoj ljubavi, na njega nije niti malo mislila. Onda se dogodila tragedija u njezinom malom gradiću. Netko je preko noći brutalno ubio dvoje ljudi, za ubojicom se traga. Svi su bili u tome, tako i ona. Svaki dan je bio neizvjestan, jer nikako da otkriju počinitelja, još je na slobodi. Ovako što se ovdje nikada nije dogodilo. Puk je bio u panici.
To poslijepodne došla je kod prijateljice na kavu. Uslijed bezbrižnog čavrljanja, mama od njezine prijateljice ulazi u sobu i kaže da su našli ubojicu i kad je rekla ime, kroz nju je prošao čudan val emocija, ne bi to nazvala ni emocijama, nego nešto doista čudno. Da, bio je to on. Njezin markantan muškrac koji joj je nekada poklonio srebrnu narukvicu, a ona mu je htjela pokloniti svoje srce u čemu nije uspjela, bolje za nju.

Još jedan šok, ovo tek nije očekivala od njega da će na takav način ubiti dvoje nedužnih ljudi, samo da dođe do novca, a onda do droge. Zadao im je sveukupno 27 uboda nožem – nevjerojatno. Najgore u svemu što ga mediji proglasiše osobom s vrlo visokim IQ-om, a ovisnot bijaše veća od tog IQ-a. Nije znala kako da se osjeća, jer ga nije takvim smatrala, opet napominjem, dijete je bila, razigrano. Da ga sad mrzi? Njeno srce tu riječ ne poznaje. Bila je i sretna što se riješila takve osobe, ali se dugo vremena nije mogla pomiriti da je dopustila sebi da takva osoba uđe u njezin život. Da jedan ubojica uđe u njezin život.
Vrijeme valjda čini svoje, nekada ga se još sjeti, jer ju dnevne novine podsjete na to. Da, dobio je 40 godina zatvora. Jednom se pitala što bi bilo kad bi ga otišla posjetiti, kako bi se ponijela prema njemu, pokušala je to u glavi predvidjeti, no nije mogla i sada više to ni ne želi.
Srebrnu narukvicu ovog puta bacila je daleko, da ju više nikada ne pronađe.

Pauk u vrtu...Plete mrežu oko ograde. Shvatila je da smo mi ljudi vrlo slični paucima. Cijeli život pletemo svoju mrežu, hvatamo se za njezinu najmanju nit kada zapuše vjetar i živimo u toj mreži. A kada mreža i nestane, opet sve ispočetka treba plesti, sagraditi. Nit po nit.
Otpila je gutljaj kave, na tren zaklopila oči, duboko udahnula i nježno se nasmijala. Ipak je ovo predivan dan, znala je to kad je ustala.
I limunada je bila bolja nego ikada.

(Istiniti događaj)

Post je objavljen 29.06.2007. u 20:17 sati.