Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mama003

Marketing

zbogom, o tadijo



Kad sam bila mala, voljela sam jednostavnost Tadijinih stihova, a da i nisam znala da su to njegovi stihovi. Vrzmali su mi se po glavi, Dječak u sjeni vrbe i Visoka žuta žita, jer tako su se zvali moji prvi udžbenici književnosti, pa zatim ona slavna: Nosim sve torbe, a nisam magarac, ili ona koju bi rado uzvikivali svi đaci: Da sam ja učiteljica. ili ona krasna ljetna: Žene pod orahom, pa sjajna božićna Jutarnja zvijezda pozlaćen orah.

A onda su došli nešto turobniji stihovi poput Balade o zaklanim ovcama i Dugo u noću, u zimsku bijelu noć, koji su me i zabrinuli i pokolebali moju vjeru u Tadijinu vedrinu, pa sam mu blago okrenula leđa. Za vrijeme studija, Tadijina je lirika za mene bila banalna, jednostavna, priprosta, seoska. Uglavnom, nije mi se sviđala, meni - gradskoj gospodični, kompliciranoj i punoj filozofskih pitanja, na koja, smatrala sam, trebaju doći i složeni, teški i začkoljasti odgovori (kao i stihovi koje sam u to vrijeme pisala). Kad je gospodin Tadija jednom prilikom održao razgovor sa studentima u studijskoj čitaonici na Faklutetu, zatekla sam se tamo sasvim slučajno, i bilo mi je dosadno, smatrala sam da gubim vrijeme slušajući tog starčića koji još traži neke odgovore na beskonačna pitanja.

A onda sam počela raditi i za ogledni sat pri polaganju stručnoga ispita - doista, koje li slučajnosti, ponovni susret s Tadijom, i njegovom baladom Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, mijenja moj pogled na tu naoko jednostavnu, a tako duboku poeziju. Iščitavanje monografija, ponovni susreti sa stihovima moga djetinjstva, otkriće njegove urbane lirike, duboko misaonih stihova, vraćaju vjeru u jednostavnost i prozračnost, tih bezvremenskih rečenica. Tadija i ja ponovno prijateljujemo.

Ovaj put za navijek. Bez obzira, gdje i je li to za života, ili poslije njega. Zbogom, ili ipak doviđenja, dragi Tadija.

Post je objavljen 29.06.2007. u 16:23 sati.