preplanule puti, srihtana od glave do pete, odjeca,natikace i nakit uskladene boje, friska frizura....
lazan osmijeh i naocale da se sakrije tuga u mojim ocima...
hodam gradom, svaki izlog je moj (ali ne da bih gledala razne krpice nego odraz svojeg odvratnog tijela)...
zasto ne mogu izaci iz kuce i osjecati se normalno, prirodno..imam feeling da kad prodem da svi usute i komentiraju moje grozno tijelo...zasto to tako mora biti...
dok povracam, pitam se sta mi to treba ali odgovor ne nalazim..kad ne jedem danima opet trazim neki smisao ali jednostavno ga nema...
ali ja za drugo ne znam...to je moj nacin zivota..znam da nikad necu sjesti za stol, rucati, uzivati u hrani i kasnije to ne povracati...
ja ili ne jedem ili jedem pa povracam..samo za to znam
cijeli zivot je patnja, a sreca je plod prestanka patnje..sreca je samo onaj mali trenutak kada se bol smanji...
Post je objavljen 28.06.2007. u 21:48 sati.