Marketing
Bijeg na pučinu
Još sutra… i gotovi rokovi!
Najkasnije u ponedjeljak pičim na Ugljan. U ono zelenilo, u moju oazu mira, u mjesto gdje dane provodim praznoglavo, bez ijedne brige. Već dvadesetu godinu (dobro sad kolko sam od tih 20 stvarno imala briga manje je bitno 
)
Dan mog polaska još ovisi o nekim sitnim faktorima, dal će mi dragi uspjet pobjeć na vikend, il ću sa susjedom, il sa starcima..
Već me stvarno šora nostalgija za tim mojim ljudima dolje. To je većinom domaća ekipa, par ljudi koji stvarno žive u tom mjestašcu koje je 2001. godine imalo 650 stanovnika (onih koji borave tokom cijele godine), te ostali koji uglavnom žive u Zadru pa dođu preko vikenda, kad imaju vremena i tako. Drugi dio ekipe čine prekooceanci, oni čiji su starci imigrirali u Novi svijet ali dolaze cijeli život tu otkud potiču, kod babe /dide i uglavnom su vrlo vezani uz Hrvatsku, more i non stop pjevaju onu „Dao bi sto Amerika…“ 
Treći dio ekipe smo mi kontinentalci, ima nas par iz metropole + još pokoji iz Osijeka, Siska i tako.
Družim se s njima jedno sedam-osam godina, taman otkad su počeli oni prvi „pravi“ izlasci, i stvarno su postali jedan dio mene. Ponekad su malo previše nezreli, previše neiživljeni, malo sirovi, al otočani su, nije im za zamjerit ;)
Lani sam jako puno vremena provela sa svojim dragim, zapravo gotovo uopće nisam bila s njima, jer su nam bili i frendovi, pa kad je dragi otišao došla mi je naj frendica, i tak, nisam bila ono baš sama s njima, kao nekad, ako me kužite.
Ove godine nisam uspjela doć ni za Uskrs, ni za 1.maj za koji obično dođem. A otišla sam davnog 15.8. Više od 10 mjeseci. I neki dan sam shvatila da mi full fale. Da mi fale ti dani koje nisam provela s njima. Da sam premašila dane koje mogu provesti bez i najmanje doze tog mog utočišta.
Želim doći dolje, otrčat na kavu u Ive, otić na Tenis (zapravo štenge iznad teniskih terena iznad kojih je nekad bio birc), pocugat si, otpjevat koju od Daleke i onda dalje, čagat na stvari koje su bile hit prije 2-3 godine (ili više 
). I to mi čak fali.
Ovo ljeto će bit jedan novi šok, najmanje dana ikad da ću provest tamo. S obzirom na Firenzu, fax i sve. A znam i da kad dođem, da ću se razočarat kad opet vidim da stvari nisu iste. Da vrijeme ide, da se ljudi mijenjaju. Da se životi mijenjaju, da se pijanke mijenaju. Al dobro. Tako to ide.
Uglavnom, javit ću vam kak je to na kraju ispalo.
Evo, još da bacite pogled s moje terase
Ciao!
Post je objavljen 27.06.2007. u 18:41 sati.