Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/fantasydreams

Marketing

All I need... is you

Sunce u ranama skrivalo se iza oblaka, svojim slabim, krvavim svjetlom obasjavajući usnuli krajolik. Sjedio sam sam, skriven u zamračenoj prostoriji, slušajući tih pjev violine što je svirala u daljini… Pjev koji je u meni budio davno zaboravljene uspomene. Tamna kosa, bijela haljina, lijepo lice, blijede usne, nježan cjelov… Iščekivanje me ubijalo, samo postojanje umaralo, osjećao sam se prazan, beživotan…
Noć, kraljica tame, polako se spuštala s neba, prostirući crni veo nad svijetom smrtnika. U daljini pjevao je stari vuk, pozivajući svoj čopor u lov. Suho lišće nošeno vjetrom, šuškalo je svoju tužnu baladu, tamne sjene zaplesale su svoje kolo. Napokon, kucnuo je moj čas…
Lagan povjetarac puhao je sa zapada, noseći sa sobom blag miris jorgovana. Moje srce, zakucalo je polagan ritam, osjećao sam se kao u snu šuljajući se ulicama usnuloga grada. Mutna svjetlost ulične svjetiljke, bespotrebno, obasjavala mi je put, rastjeravši sjene, moje stalne pratioce. Zvuk violine je utihnuo, tišina je ostala visjeti u zraku poput neizrečenog pitanja. Osjećaj sjete stegnuo me u grlu. Koračao sam polako, pognute glave pod svojim šeširom široka oboda. Kao lopov što se skrivao iza ugla, kretao sam se gotovo bešumno, kako ne bih poremetio idilu noći što me okruživala. Crkveni sat je zazvonio, bilo je tek osam sati.
Zastao sam pod prozorom stare malograđanske kuće, s crvenom ružom u ruci. Samo stajao… bojeći se ući unutra. Nešto me plašilo, nisam znao što. Osjećao sam se potpuno nesiguran. Ipak, želio sam ju vidjeti samo jednom, možda posljednji put. Vrata pred mnom su se otvorila i ja sam ušao. Nepozvan gost u vlastitom domu, u noći.
Hodajući škripavim stepeništem, osjećao sam se čudno. Toliko poznatih mirisa dražilo je moja osjetila. Sve je bilo kao prije. Staro ogledalo u hodniku, razbijeno u naletu bijesa, tamni baršunasti zastori što su prekrivali velike prozore, stara sofa pred kaminom… Brzo se sabravši, prekinuo sam svoju nostalgiju i uspeo se do vrha te nesigurno uhvativši kvaku hrastovih vrata, zakoračio unutra…
Sjedila je uz otvoren prozor, sanjivo gledajući u daljinu… Skrivena iza zavjese, u crnoj haljini, sa srebrnom ogrlicom oko vrata. Okupana bijelom svijetlosti mjeseca, sa violinom u ruci, izgledala je poput sna. Vjetar joj je milovao lice, mrseći dugu smeđu kosu odnoseći neuslišane molitve...
Na blijedom licu, suze su presušile. Tuga se pretvorila prazninu. Dva zelena jezera, što su me nekoć gledala s toliko ljubavi, izgubila su svoj sjaj. Nestalo je života, mladost kao da je uvenula u sred svoga cvata. Ostala je samo hladna, beživotna olupina, napuknutog srca, poderane duše… Volja ju je napustila, osjećala se praznom, izgubljenom. Poput princeze iz bajke, koje je čitala kao djevojčica, sjedila je zatočena iza svojih zidina, čekajući… čekajući… Ali njen princ nije dolazio. Pao je davno, daleko od doma. Pokošen oštricom nemilosrdnog dušmanina. Život svoj, za dom je dao. Ona je ostala sama…
Miris crvenih ruža, što su stajale u kristalnoj vazi, ispunjavao je prostoriju. Jedna latica polako se spustila na stol, kao krvava suza što mi je kliznula licem, ostavljajući za sobom grimizan trag… Bol kakvu ljudska duša ne poznaje stezala me pri srcu. Svakim djelićem svoga bića upijao sam njene patnje kao da su mi vlastite. Osjećao sam se potpuno bezvrijedno, bespomoćno...
Vatra u kaminu polako se gasila, postajalo je sve hladnije, nije marila. Stajala je, drhteći uz prozor. Čekajući, sanjivo gledajući u daljinu. Nesigurnim korakom, tiho sam joj prišao, nježno ju zagrlivši. Tu sam, moja kraljice, tiho sam šapnuo. Nitko, čak ni anđeo smrti ne može nas sada razdvojiti.
Stajali dugo, zagrljeni, ponovno zajedno. Nije govorila, nije postavljala pitanja. Dvije suze spustile su se njenim nježnim licem. Bila je tako sretna, mogao sam to osjetiti. Ništa više nije bilo važno…
Okrenuvši se prema meni nježno me poljubila. Uzmi me, tiho je šapnula. Povedi me sa sobom u tamu... Budi moje svijetlo u noći. Moj anđeo čuvar.
Sanjiv osmijeh proširio se mojim licem. Nesiguran, polako sam približio svoje očnjake njenom blijedom vratu, jedva suspregavši svoj nagon za krvlju. Želio sam ju okusiti, napiti se njene nevinosti, uživati u njoj, ali nisam ju nikako želio povrijediti. Nježno ju poljubivši, polegao sam ju na svilenu postelju oklijevajući izvršenje onoga što je bilo neizbježno. Vidjevši moju nesigurnost samo se na samo se nasmiješila, tiho šapnuvši Neboj se...
Njena krv kliznula je mojim ždrijelom. Pio sam polako, uživajući u svakom trenutku našeg jedinstva… ja sam postao ona, ona je postala ja. Rastavljeni životom, ponovno združeni u smrti. Stara violina zasvirala je svoju predivnu melodiju ispunivši tišinu zvjezdane noći…



Post je objavljen 25.06.2007. u 00:39 sati.