Marketing
Kraj osnovne zauvijek...
Eto ljudi moji došao je i taj dan... 8 godina je prošlo... Pola mojeg života sam ja provela sa ovim dečkima i curama u razredu... Moram priznat da sam jako često Bogu zahvaljivala što sam 8.b jer se nigdje drugdje ne bi osjećala toliko ugodno. Mi smo (moram se hvalit) razred s najmanje "huligana", pušača i svega toga. Ja se osjećam super u svojem razredu (osjećala sam se), i ne mogu zanislit bolji razred.
Naravno ima i onih iz drugih razreda s kojima se družim tek godinu ili čak manje, pa mi opet puno znače.
Falit će mi svi oni... jako... Možda nekima ja neću, ali neka... Falit će mi osobe na koje se uvijek mogu oslonit, nadam se da ću moći i dalje (oni koji to jesu znat će... valjda...). Falit će mi i svi oni koje znam samo iz viđenja... Falit će mi skrivanje i bježanje... (neki će znati o čemu se radi ;)) Ono davljenje na svakom ispitu, da svoj ne stignem dovršit jer drugima pomažem... Referati koje svi dođu raditi kod mene... Faliti će mi moj nadimak... Mislim da malo ljudi ima tako spaljen nadimak - Kača. Počeo je od Amy, a svi me sada tako zovu. I to će mi faliti... Profesori... bar većina... No dosta nabrajanja, ima toga previše...
Ne mogu zamisliti da više nikada neću doći na sat i sjesti u klupe s istim ovim učenicima kao danas i više manje svaki dan proteklih 8 godina. Neću u hodniku sretati one iste face... I to će biti teško... Ovo ljeto, kad sam bila u bolnici, stvarno me puno ljudi došlo posjetiti. I tada sam shvatila koliko puno istinskih prijatelja imam. I baš zbog toga mi je tako teško rastati se sa njima... Odonda sam puno novih ljudi i upoznala, za neke se stvarno pitam je li im toliko stalo da bi došli u bolnicu...
Osim toga, bojim se srednje škole. Doduše ne da ne upadnem, jer to sigurno hoću... (lool) Nego se bojim da se neću prilagoditi, jednostavno svega, to je neopisivo drugima, nitko me ne kuži... Najstarija sam sestra pa nisam mogla gledati stariju sestru kako se upisuje ni ništa... Ja sam pokusni kunić... LoL
Evo sad i dijela koji će nekima bit zanimljiviji... nastavak priče. Prvi dio možete naći ovdje... Drugi dio:
Navečer je odlučila nazvati Luku. Nije se javljao. Ostavila mu je poruku na sekretarici koja je glasila: "Luka, trebam te. Moram razgovarati s tobom." Ujutro u 4, dok je ona, još uvijek budna, ležala u krevetu, mobitel joj je zazvonio. Vidjela je tko je i odmah se javila. Čula je Lukin glas s druge strane: "Malena, i ti meni nedostaješ. Ne mogu bez tebe."
Nije više mogla izdržati. Otišla je do Lukine sobe (bili su u hotelu) i tek što mu je krenula u zagrljaj sa druge strane sobe iz kupaonice je izašla cura. Sanja nije mogla vjerovati. Reakcija je bila prebrza da bi se mogla kontrolirati, Sanja je Luki opalila šamar i izjurila ostavljajući ga s rukom preko obraza, crvenog, povrijeđenog ponosa i osjećaja.
Sanji je bilo žao što je ono napravila, ali nije bilo povratka. Nije željela više ikad vidjeti Luku, nije htjela da joj ga itko spomene. Probližavalo se ljeto upisa u srednju školu i nije željela da ju išta omete.
Malo je kraći, ali nemojte zamjeriti, ima razloga...
I sad da štafetu od prošlog posta proslijedim dalje... Luki, Mimi (nemoj se ljutit) i Angel.
Oću puno komentara, sad ću ja svima vama komentirat :) :)
Nema smajlova u cijelom postu, da ne bi bilo previše tužnih, samo je jedan smajl u cijelom postu... al ko da vas to zanima ;) ;)
Pusa svima!
Kača
Post je objavljen 21.06.2007. u 22:56 sati.