Marketing
Fahrenheit 9/11
Ratujemo da spasimo civilizaciju. (George W. Bush)
Cijela frka oko par Kirinih riječi. To njegovo biserje ispalo iz usta jedno je veliko ništa u odnosu na ono što moćnik nad moćnicima prosipa već godinama. Zavirujući tek malo dublje u nebuloznosti, nepotizam, mito, korupciju, moć spoznajem da smo sretnici (iz tamo neke Hrvatske) koji u cijeloj toj priči izgledaju mušičasto u odnosu na one koji svemoćnima predstavljaju nešto važno. Sreća naša.
Gedajući Fahrenheit 9/11 čovjek ne može, a da se s nevjericom ne upita – kako je moguće da jedan takav čovjek vodi najmoćniju i najrazvijeniju zemlju na svijetu? I da mu gotovo pola biračkoga tijela (da se srediti da gotovo pola pređe u taman malo više od pola) još uvijek daje podršku? U vrijeme medija, informacijske tehnologije, Interneta i svih drugih čuda koja omogućuju dolazak do koliko-toliko točnih informacija prevelik postotak Amerikanaca još uvijek vjeruje da je glavni moto američko-Bushove politike spašavati svijet od tamo nekih uljeza. Koje se onako jednom rječju i sveobuhvatno mogu nazvati – teroristi.
Ako Bush kaže da je Sadam terorist, onda je Sadam terorist. On mrzi Ameriku, Amerikance i njihovu želju da pomažu cijelom svijetu onako da u njemu vlada bratstvo i jedinstvo. To je dovoljno da ga se kazni i da se pomogne iračkom narodu da se osvijesti. I postane jednako dobro osviješten kao američki.
Baš zato, radi tog groznog Sadama koji je bio opasnost za cijeli svijet (a naravno najviše za Amerikance) i koji je proizvodio oružje za masovono uništenje (koje nikad nije pronađeno) spašena je ljaga sa imena svih onih naftnih magnata iz Saudijske Arabije koji (kao) sasvim slučajno ručaju, večeraju i rukuju se sa Bushevima svih generacija i mnogima drugima iz elite američke politike. Koji isto tako (kao) sasvim slučajno imaju tamo neke firme koje posluju s naftom. I koji isto (kao) sasvim slučajno nedugo nakon rušenja WTC-a bez ikakvih provjera iz Amerike puštaju članove (naftne) obitelji Bin Laden.
Oslobođenje Iraka … ako niste znali, tako se zove to što rade Amerikanci tamo negdje na drugom kraju svijeta od onoga u kojem žive. Možda da pogledamo u rječnike što znači riječ oslobođenje? U svakom slučaju, ako se trendovi poput McDonaldsa, Noći vještica i slični šire po svijetu, nema sumnje da je i model «oslobađanja» morao dosegnuti isto. I pokazati jednako oslobodilački orijentiranim narodima kako taj model sprovesti u djelo u nekoj drugoj zemlji.
Jedino je pitanje zašto nitko od 535 američkih kongresnika nije svoje dijete htio poslati tamo gdje se oslobađa. Štoviše, panično su bježali od takvog prijedloga. Stvarno je teško ne upitati se zašto svojim sunarodnjacima daju tako dobru priliku odričući se vlastite? Američka plemenitost je opet na djelu, jasno.
Nemam zaključak, samo – ako već niste, svako pogledajte Fahrenheit 9/11 Michaela Moorea.
Post je objavljen 18.06.2007. u 20:20 sati.