Da je živa, Frida Kahlo danas bi imala sto godina. Moram priznati da za ovu slikaricu i feministicu nisam nikad čula prije nego što sam je gledala u utjelovljenju Salme Hayek.
Ali nije mi žao. Da sam za Fridu Kahlo saznala ranije, da sam njena slike vidjela ranije u životu, sumnjam da bih je danas jednako voljela. Gledati film o njenom životu bilo mi je jedno od mučnijih iskustava u životu. Iako ja svoju kralježnicu nisam sredila niti half as badly kao ona svoju, kad sam gledala taj film, provodila sam još uvijek većinu vremena u krevetu. što od boli nesnosne, što od panike. Ima jedna scena u filmu, u kojoj se Salma Hayek, poluukočenih leđa, krene uspinjati po stepenicama ---- Izvrsna je. Osjetila sam je kako se koči točno u onom dijelu leđa, onom dijelu koji čini stepenice noćnom morom...
I zato su mi ove njene slike najdraže umjetnine na ovome svijetu. Aktivno me podsjećaju - u one dane kad ne boli - da bol nikad neće skroz otić i da usprkos tome i dalje mogu sve što hoću.
U mojoj glavi ova se zove resoursefullness.
A ova dreams of unrealities
A ova relief. Or sometimes pricklies
Post je objavljen 06.07.2007. u 07:55 sati.