Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nevjernegodine

Marketing

Prokleta ljubomora... prokleta zavist...


Image Hosted by ImageShack.us


Prokleta bila, da... prokleta ljubomora. Ljubomora je osjećaj koji mi najčešće zagorčava život. Sad svi vjerojatno pomišljate na ljubomoru kao ljubomoru zbog ljubavi, zbog nekoga koga volim, svi sigurno misle na ljubomoru koju osjećam ja. No nije tako. Najčešće je riječ o tome da su drugi ljubomorni na mene. A nije da imam nešto previše u životu. Osim svog slatkog malog. No njega imam tek nešto više od mjesec dana. Uz njega tu su i prijatelji i starija seka. No ljudi koji mi zavide, zavide mi cijelog života. Još iz vremena kad smo se svi zajedno družili u pelenama. Al pitam se čemu zavist? Čemu ta odvratna ljubomora? Zašto se ljudi rađe ne brinu za svoj život i svoje dupe?? Zašto je tako malo ljudi koji prepoznaju prave životne vrijednosti?? Zašto tako malo ljudi zna razlikovati dobro i zlo?? Ma nikad neću shvatiti čemu tolko zavidjeti nekome tko nema ništa??? Al kako god se činilo da nemam nešto puno u životu, ispada da ipak imam puuuno više nego mnogo ljudi na svijetu. Imam nekoga kraj sebe, a mnogi nemaju i postaju ogorčeni. Al to nije razlog. To nije opravdanje. Danas ljudi namjerno štete drugima i uništavaju im živote, pri punoj svijesti i (ne)zdravoj pameti. Pitam se gdje čovjek prođe granicu i pristupi strani zla??? Što ga primora na to, koji su razlozi takvoj nečovječnosti?? Istina je samo da se na taj način svi međusobno mogu poubijati. A ubojstva, bila ona psihička ili fizička, nikad nikome ništa dobro nisu donijela a bome nikad ni neće. A jebi ga, osuđeni smo živjet u ovom svijetu kojim vlada tama.. živjeti u svijetu patnje i boriti se za svaki pojedini trenutak sreće. Iako sam ja danas fenomenalno, i ne želim nikome dati da mi dirigira životom, svejedno boli kad se sjetim tako nečega. Pišući ovo tona mi je misli na pameti i nikako da ih sve pohvatam i bacim na papir.. Pišem jedno, već u glavi stvaram drugu sliku, mislim treće i na kraju više od pola zaboravim kad dođe vrijeme za preslikavanje osjećaja. U životu nikad nije bilo važno jesmo li ljubomorni, pa ne bi bilo normalno ni da nikad nismo ljubomorni. Al ona nezdrava ljubomora može čovjeka dovesti do ludila i propasti. Važno je samo koliko smo i zbog čega smo, na koga smo ljubomorni? E u toj točki sve može poć u krivom smjeru, sve može poć po zlu i u pet minuta uništiti primjerice nečijih pet godina truda i borbe za nešto. Kažu da je ljubomora nelagoda, odnosno osjećaj negativne naravi, koji se u ljudi javlja kad oni vjeruju da je ugrožen njihov status kod nekoga do koga im je stalo. No to nije ljubomora o kojoj pričam.. to nije ona zavist o kojoj je u svijetu riječ. Jer ljudi zavide i onima koje ne vole, koje ne podnose.. Znam iz iskustva jer me jedna takva osoba slijedi ko pas mačku cijelog života. Kao mala, vjerojatno, bila ja nosila pampersice ovakve ili onakve, za tjedan dana ona bi morala nositi iste.. Kako smo rasle, to se nastavljalo.. kupila ja ovakve trapke, kupila ih za tri dana i ona.. I tako cijelog život.. Al dobro.. kad smo bile male, to je radila s mamom, zajedno su naučile jedno.. a kako je ta djevojčica rasla, rastao je i vrag u njoj.. al nigdje da stane.. samo raste i rasti će sve dok jednog dana smrti ne pogleda u oči. I sve bi to bilo dobro, da je ta zavist ostala na materijalnim stvarima.. boji kose i sličnim bedastoćama.. ali ne.. proširila se na baš sva područja života.. a meni je dosta toga.. i dosta sam dugo to podnosila. Znam samo da neke stvari i neke osjećaje ne smijem pokazati.. da ih oni ne smiju vidjeti.. da iako me boljelo, moram držati u sebi i ne im to dati do znanja. Moram, jednostavno moram biti jača od njih.. jer za razliku od njih bar uživam i znam uživat u životu. Da im nije bilo sve dato na zlatnom pladnju, više bi cijenili život i ne bi se bavili tuđim neg svojim životima.. koji ionako ne vrijede danas više ništa.. Pa čiji život ipak više vrijedi.. moj ili osobe poput nje? Moj, čiji je od ljubavi satkan.. ili njen, čiji je pun ogorčenja, zavisti, ljubomore??? Ma upravo je u strahu bit tog prokletog osjećaja.. strah, strah i samo strah. Takvi se ljudi boje da će izgubiti i sve ono što misle da imaju a zapravo nemaju.. boje se da će izgubiti i to malo smisla u životu koji im je ostao mučeći druge. Boje se ne samo svega što ih čeka već i sami sebe, boje se svoje proklete sudbine s kojom se ne usuđuju suočiti. Vrlo se često ljubomora u takvih ljudi miješa s mržnjom.. kao i u mojem slučaju.. tu se tek onda stvara pravi koktel paklenih čini. E na vlastitoj sam koži osjetila što su sve takve zvijeri od ljudi u stanju napraviti.. peklo me gadno, moram priznati.. no nekako sam uvijek uspijevala pobijediti.. dobiti bitku.. al rat ne.. rat se nastavljao i te paklene čini i dalje je pokušavala baciti na mene.. branila sam se, branim se, i ne želim se više branit. Dosta mi je toga.. uskoro ću dvadeset godina.. ne želim da i sljedećih dvadeset bude ovakvih. Jer ta mržnja može biti toliko jaka da se pretvara u agresivnost, u grubost, u gorčinu.. pa često čak i u nešto puuuno gore.. zlostavljane i da ne govorim šta sve ne. Ne želim ni misliti o tome.. ne dao Bog nekome takve sudbine.. posebno ne nedužnima i onima koji zaslužuju samo najbolje. Znam da sam kao i svi čovjek od krvi i mesa.. kako kaže moja seka.. i da i ja isto tako griješim i na greškama učim.. i možda ne zaslužujem nešto previše u životu.. al bar se po nečemu razlikujem od tih zvijeri: nisam takvo čudovište kao oni, nisam u stanju pružat utočište takvim prokletim osjećajima koji dovode do samouništenja.. možda sam loš čovjek, možda nisam.. al tu sam drugačija.. i usuđujem se reći bolja od njih.. kako god umišljeno zvučalo, ponosna sam što nisam u stanju tako osjećati.. Ta ljubomora u obliku zavisti najčešće je jedna vrsta duševne boli prilikom onolikog straha koji obuzima ljude. Istina je i da se čovjek nikad neće potpuno osloboditi svoje sebičnosti.. no svatko pametan može si dat malo truda i živjeti po pravilima koja život čine boljim i vrijednijim. Osim svega toga.. ljudi ljubomorni na nekoga ili na cijeli svijet, prije svega, nemaju povjerenja prema sebi. Nepovjerenje prema sebi gadno ti može zagorčati život. Znam da mi je dugo trebalo da nakon sedam godina počnem vjerovati sama sebi, bojala sam se svake zvonjave telefona, ali sam uspjela jer sam raščistila neke stvari sa sobom. I tek kad sam sebi vjeruješ i budeš ok, tako će te vidjeti i svi oko tebe. A kad ti sebe ne voliš, kad se doslovno mrziš i ne vjeruješ ni vlastitim očima, smrt te osuđuje i zarobljava. Onda ti više nema spasa. Kažu ljudi da one ekstremne ljubomore kratko traju i nestaju, no ima onih ekspresnih ljubomora koje ne nestaju ni do kraja života. Malo ljudi zna gdje je granica, malo ljudi zna kad treba stati i pustiti čovjeka da diše kako je disao prije nego mu se netko umiješao u život. Ma mogu ja tu filozofirati satima i satima.. imala bi ideja.. no što sve to vrijedi nekome tko je već duboko bolestan?? Da takav čovjek ovo čita, ne bi shvatio ni jednu jedinu riječ. Danas sam student informatike. Nije da ja to ne volim, nije mi ni žao što sam upisala taj faks.. dapače, fenomenalno mi je i sve pet. Ali svejedno mislim da sam upisala pogrešan faks. Uvjerena sam da sam morala upisati neki faks nakon kojeg bih mogla raditi s ljudima, bilo djecom ili odraslima. Da napokon negdje pametno iskoristim iskustvo koje posjedujem a većina ga nema. Iskustvo o kojem ljudi mogu samo sanjati i opet ne bi shvatili. To je jedino što mi je žao.. što nikad neću raditi nešto gdje bih cijelu dušu mogla prepustiti pomaganju ljudima.. e tad bih se osjećala potpuno i jako, korisno.. vrijedno.. sva moja patnja poprimila bi neki smisao.. kakav takav.. al ipak nekakav.. Danas živim kako živim, ne trebam puno za sreću i mogu se sama brinuti za ono što žarko želim. Privlači me i navikla sam nezavisnom životu.. nije mi potrebno ništa.. A ovi zavidnici očito gledaju u križ i ne znaju kako zadovoljiti svoje emocionalne potrebe.. A često i osjećaju potrebu za kontrolom nečega.. Pa čemu kvragu ta opasna potreba za posjedovanjem nečega?? Ajde da je to nešto materijalno.. ali posjedovanje nečijih osjećaja?? Života?? Misli???? Pa gdje je tu granica???? Ti ljudi jednostavno ne prihvaćaju sebe. A što više prihvaćaju sebe, manja im je potreba nadgledati druge. I mogu oni cijelog života težiti nečijem uništenju, u većini slučajeva neće uspjeti. Osim u slučajevima kad je osoba koju napadaju slaba i neiskusna, sklona porazu i padu pred njima. A sebe smatram onom drugom kategorijom ljudi.. što god to značilo.. jer nikad nikome nisam dozvolila da me uništi.. borila sam se i kad više nisam imala snage.. pa čak i kad sam jednom nogom stala u grobu i gledala smrti u oči – pobijedila sam.. digla se.. stala na noge i krenula u nove pobjede.. hrabro i naizgled jako.. pa čak i kad je boljelo.. kad je nešto u meni urlalo od boli a morala sam ići dalje.. nije bilo lako.. ali isplatilo se.. Zato nek odjebu svi koji mi žele zlo.. znamo tko je to.. jer nikad ali nikad, nikad i nikad me neće uništiti.. mogu rezati žile, i ja ću još uvijek biti jača.. sad se smijem i sretna sam i ništa ne može pokvariti moju sreću.. a posebno ne smrtnici bez života poput njih.. to nikad.. pa i da sam nevidljiva, još bih uvijek bila iznad njih.. moji osjećaji bili bi iskreni i nedužni.. moji osjećaji činili bi me boljom osobom.. a oni bi mogli samo i dalje osjećati zavist i kopirati me ako im to toliko znači.. umjesto da grade vlastitu osobnost i zavrijede tuđe divljenje..


.. ne kažem ja da se meni neko divi.. al sigurno sam tome bliže nego ti nitkovi.. i više me ljudi cijeni.. sad nek neko kaže jesam li u pravu ili nisam??? ... cmoka dragi moji...


Image Hosted by ImageShack.us


Post je objavljen 14.06.2007. u 21:33 sati.