Jučerašnje otkrivanje Spomenika žrtvama komunizma u Washingtonu podsjetilo me je na barem tri događaja iz studentskih dana.
Moj 'komunizam u tri slike'.
U prvoj polovici osamdesetih, kao student druge godine prava, povremeno sam odlazio u odvjetnički ured Dafinke Večerine, koja je bila poznata po tome što je htjela zastupati ljude koji su bili optuženi za 'politička' kaznena djela. Dafinka je upravo tada branila grupu mladića iz nekog sela kraj Zagreba koji su – veseleći se u krčmi – valjda otpjevali neku 'nacionalističku' pjesmu. Nakon toga je, prilikom policijskog pretresa u kući jednog od uhićenih, bio 'pronađen' eksploziv. Ne znam kakav je bio ishod slučaja, sjećam se jedino da su novine pisale da je bila 'otkrivena teroristička skupina'.
Drugi događaj kojeg sam se sjetio je odlazak nas seminarista na Krivičnom pravu u Gradišku, gdje smo kao budući pravnici posjetili općinu, jedno 'poduzeće' te – ženski zatvor. U zatvoru smo, među ostalim, razgovarali i s liječnikom, koji nam je u žovijalnom tonu opisivao kako se na silu hrane albanske zatvornice, koje su u Gradiški služile kaznu zbog sudjelovanja u nemirima na Kosovu. «Oš' jest, neš' jest, meni je svejedno, ali mi od tebe nećemo praviti mučenicu» - ovako je, smijući se, zatvorski liječnik opisao politiku njegove ustanove u slučaju štrajka glađu. Neki od okupljenih smijali su se s njim, neki su gledali u pod.
I treća slika, negdje pri kraju studija. Prijatelj koji je studirao sociologiju, pitao me je da li želim potpisati peticiju za liberalnog intelektualca iz Beograda kojeg je režim optužio za širenje neprijateljske propagande, odnosno 'zlonamjerno prikazivanje stanja u zemlji' – kako je to, ako me sjećanje ne vara, definirao član 133. Krivičnog zakona. Naravno da sam htio. 'I sad, znači ti ćeš im lijepo crno na bijelo dati svoje ime i adresu. Mislila sam da si pametniji. Jel' se tebi ide studirati van ili ne?' – pitala me mama, nakon čega sam ja lijepo rekao mom frendu da ne mogu potpisati. Možda i dobro – peticija se, naime, potpisivala za Vojislava Šešelja.
Moj osobni osjećaj kada se sjetim svega ovog je – posramljenost, jednostavno pučki rečeno, najiskrenije, sram. Zbog svog straha. Bio sam na strani ljudi koji su zbog nekog vica, pjesme ili intervjua čamili u zatvoru. Suosjećao s njima – ali u sebi. Kao i većina drugih ljudi.
Što možda – možda! – objašnjava i činjenicu da spomenik žrtvama komunizma postoji u Washingtonu, ali ne i recimo u Zagrebu. Ovdje, u Washingtonu, ovaj spomenik podsjeća tek rijetke ljude na nešto zaista osobno i traumatično. Na prilično kompliciranu prošlost.
Replika kipa kojeg su 1989. godine na trgu Tien an Men u Pekingu postavili pro-demokratski studenti, postavljena je u Washingtonu u blizini željezničkog kolodvora Union Station. Lokacija je reprezentativna, kraj Kongresa, na domak Mallu. Spomenik žrtvama komunizma otkrio je predsjednik države, na dan kada je prije dvadeset godina, u Berlinu, Ronald Reagan uputio Gorbačevu poziv da 'ukloni taj zid'.
Spomenik za 100 milijuna žrtava komunizma – 'spomenik skromnih razmjera', piše Washington Post - pridružio se u glavnom gradu SAD brojnim generalima na konju, grandioznim spomen-obilježjima za predsjednike Washingtona, Lincolna i Jeffersona, zaista dojmljivom spomeniku poginulim američkim vojnicima u Vijetnamu, kao i nizu vrijednih spomenika strancima – Masariku, Gandiju ili ukrajinskom pjesniku Tarasu Ševčenku. Tu je i memorijalni muzej Holocausta.
Moram primjetiti da u Washingtonu, međutim, nema središnjeg spomenika palima u američkom Građanskom ratu. A kamoli, recimo, da postoji spomenik žrtvama linča ili spomenik žrtvama ropstva.
Previše kontroverzno. (S druge strane, i spomenik palima u Vijetnamu je prije više od trideset godina bio vrlo kontroverzan, a sada je jedna od najpopularnijih spomen-destinacija u gradu.)
Jer, kako piše kritičar dnevnika Washington Post, 'u Washingtonu se spomenik gotovo uvijek gradi kako bi odala počast onima koji ga dižu, a tek onda da bi se odala počast žrtvama ili herojima po kojima se spomenik zove.'
Na jučer otkrivenom spomeniku piše 'Za žrtve komunizma, njih više od stotinu milijuna, i za sve one koji vole slobodu'.
'Svi koji vole slobodu' – to smo, valjda, mi ostali.
Post je objavljen 13.06.2007. u 19:13 sati.