- revitalizirani post od 13.6.2007.
ŠTO SE SVE
MORA OTRPJETI?
Udvarao sam se svakodnevno već više od dvije sedmice i sazrilo je vrijeme da uberem plodove svog truda. Našli smo se nakon škole, a ona se u međuvremenu, preko noći od jučer, krvnički prehladila i iz nosa joj je neprestano curilo, a i oči su pomalo naličile na sarme. Neka! To me ne može zadržati! Sise joj nisu bile prehlađene!
Rekla je "Kuda ću ovakva? Ne mogu nigdje!", šmkrnula i ispuhnula izruljeni nos u maramicu. "Pozvala bih te kući, ali ne znam mogu li, smijem li, jer mi nema nikoga kod kuće…" Nikoga nema kod kuće! Ništa mi ljepšega nije mogla reći.Odmah sam iznio šezdeset i četiri razloga zašto bi bilo najbolje otići upravo njoj kući, izostavljajući onaj najvažniji. Dobro, dogovorimo se da idemo njoj doma na čaj.
Dopratim je do kuće, a u vrtu zvijer, mješavina doge, mastifa, šarplanica, vuka i vukodlaka. Njih dvoje si padoše u zagrljaj. Pas van sebe od sreće što se vratila samo me mrko odmjeri i nakon toga se pravi da me nema. Ona počne pričati kako voli životinje, naročito pse, i ne razumije i prezire ljude koji ne vole životinje, posebno pse, i neće s takvima imati posla. Neki ljudi se toliko prave fini da tvrde kako im životinje smrde, snobovi, kao da im bake i djedovi nisu spavali u istoj prostoriji s kravama i kozama! Odmah rekoh da obožavam životinje, pse više od svih ostalih.
Sjednemo u sobu, ja na kauč, ona u fotelju preko puta, a pas se podvuče pod stakleni stolić između nas i opruži. "Neka je tu", kaže ona zadovoljno i zločesto me odmjeri."On će paziti da ne pokušaš nešto što mi se ne bi svidjelo!"
- A da pokušam nešto što bi ti se svidjelo? - odmah pitam. Ona ništa ne odgovori, već ode u kuhinju pristaviti vodu za čaj.
Kako ona izađe, pas prdne. Prdne je malo rečeno. Nema naš jezik izraza za to kako je prdnuo. To ne da je zasmrdilo, zavonjalo, zaudaralo; to je bilo kao bojni otrov, štipalo je za oči! Počeo sam se gušiti. Ona uđe noseći poslužavnik i spusti ga na stolić. Na njemu šalice, šećer i limun nasječen na kriške. Sjedne, njoj ništa. Nos joj je začepljen, pa ništa ne osjeća. Sjedi tako usred tog nepojmljivog smrada i smješka se kao čarobni cvijet u otrovnom okruženju. Ruža ne može uživati u svom mirisu, a pošteđena je i od tuđih.
- Kha, kgha, khhhh…. - pokušah nešto reći. Ona nastavi pričati o ljubavi prema životinjama i kako je njezin pas nevjerojatno pametan. Uglavnom, klepetala je o svemu i svačemu, pomno izbjegavajući ono najvažnije. Nisam znao kako bih je naveo da tog Einsteina izvede iz prostorije. Pa da pomisli da ne volim životinje, u konkretnom slučaju pse? Da pomisli da imam neke zadnje namjere, koje imam, pa da hoću skloniti njezinog anđela čuvara? "Voda je, valjda, već zavrila", reče ona i izađe.
Kako izađe, ono tele ispod stola drapne još gore! Promeškoljio se, odrapio, zadovoljno nešto promrmljao i blaženo se rastegnuo. Kao da me malj prasnuo u čelo! Izgledalo je nemoguće da bude gore od prvog puta, ali bilo je. Osjećao sam kako mi svrdla u sinusima.Uši mi se užarile kao da sam progutao čili-papriku, oči izbečile, grlo stislo Kemijsko-biološki napad! Umirem! Da ga mlatnem nogom, pa da mi je odvali?
Zgrabim svakom rukom po jednu krišku limuna i zabijem po jednu u svaku nosnicu. Ako me zapita, mogao bih joj reći da sam to napravio da bismo bili ravnopravni, oboje sa začepljenim nosovima. Ona uniđe noseći vrč s toplim čajem i iznenađeno ne pogleda.
- Još nikada me nije jeb'o netko s limunima u nosu! - reče. - I mislim da neće!
- Za sve postoji prvi puta! - rekoh joj i tako smo napokon počeli razgovarati o pravim stvarima. Ljudi smo, nagodit ćemo se!
Post je objavljen 28.06.2015. u 17:50 sati.