Marketing
Tako sam ja, kad sam bila mala, mislila da svijet nestane svaki put kad zatvorim oči...
Gdje su nestali svi osjećaji svijeta?
Gdje su se izgubili svi oni divni, iskreni osmijesi?
Koliko ćemo još dugo morati patiti?
Ponavljati si kako smo još uvijek živi i izdržati?
Ona to više nije mogla. Utjehu je pronašla u boli i tuzi. Ni sama ne zna ćemu tuga, došla je sama, kako kada vjetar u prolazu donese oluju i odnese sa sobom žrtve. No zašto ta oluja nije odnijela i njene osjećaje? Osjećaje mržnje, prezira, boli...
Opet joj se sve počelo rušiti. Poput malenog djeteta koje slaže dvorac od kocaka i nešto se dogodi slučajno i sve se sruši. I onda se ljuti, pita se kako se to dogodilo, ljuti se jer nema volje to ponovno slagati nakon puno uloženog truda. A sve se sruši samo zbog jedne kockice. Možda i ne njegovom krivnjom, možda sasvim slučajno, zbog drugih razloga. Ali uvijek ostaje onaj zašto?
I ona se pita zašto se to dogodilo. Zašto joj život nije mio i lijep kao nekima? Zašto baš ona ima toliko muke i briga koji ju svakoga dana podsjećaju na to koliko je teško. Teško živjeti. Postaje joj teško i disati.
Da se ponovno preda? Da preda život smrti, da tako lako odustane, bez truda da joj se nešto promijeni u svakodnevici? Koga ona to pita? Život? Opet? Ne... Ali kome se obratiti za pomoć? Smrti? To ponovno čini. Mrzi život koji su joj podali, uništava ga, jer se za nju ni drugi više nisu trudili. Tone i ne može stati. Nikada se ne nađe nečija ruka koja bi ju uzela iz potonuća kao kamen u vodi. A ona tone svakoga dana sve dublje. Gdje je tome kraj? Hoće li ikada potonuti? Vidi li ona to nečiju ruku iznad vode, u magli? Ili je to samo lažna nada, ruka koja je slučajno tu, koja ne misli zaroniti i nju izvući.
Toliko pitanja... A gdje su odgovori? Traže li se uopće? Život je jedno lagano pitanje. Kojemu je odgovor smrt. A tako težak odgovor da se gušiš dok ga izgovaraš. Pokušala je svima prikazati kako je biti ona no ne u potpunosti. Jer nikada ništa nije potpuno. U svemu postoji neka rupa. A ona je rupa u njenome životu. Zašto se nikada nije mogla slagati sa životom kao ključ s bravom? Očito krivi ključ. Slomljen u pogrešnoj bravi.
Postoje li rješenja za njeno bolje življenje? Da. Ali ih ona ne pronalazi. Možda su joj pred očima. Možda je opet samo jedan odgovor. Opet smrt. Uvijek se sve oko nje vrti. Na kraju će nas ona sve uzeti. Nestajanje će se opet ponoviti. Ona to još uvijek ne zna upotrijebiti. Uzeli su joj dušu, onu čistu stranu. Ono čemu je vjerovala, ono čime se prikazivala. I zbog nje su je voljeli. Duša je bila njeno ogledalce. Koje joj je govorilo da je najbolja.
Oh, kako bi željela spavati. Sanjati divne snove u kojima može što hoće. Jer u stvarnosti ne može upravljati sobom samom u snovima vidi rješenja koja ne može realizirati. Jer dušu su joj odnijeli. Snagu koja ju je hrabrila. Njezino carstvo sreće. U koje su ušli zli ljudi i sve uništili. Tako je umorna od svega. Od udisanja života, osjećaja da živi. Dosta joj je življenja. Još uvijek osjeća bol. U smrti ju ne bi osjetila ni trenutka. Smrt je ono što želi. Bestjelesno stanje. U kojem ništa ne može. Nema misli. Nema sreće. Ali ni muka.
Želi zauvijek zaspati. Pada na tlo od umora. Ali još uvijek je budna. Ne može zaspati. Želi pasti u vječan san, a ne samo u mjesto snova. Želi to osjetiti. Sjećati se toga u nekom drugom životu.
Koliko ljudi je do sada prevarila? Divnim lažima govorila kako je sve u redu. A sebe je varala. Životu je lagala.
Plakala je godinama. Kada je počela sazrijevati, uviđati gdje se zapravo nalazi. A nikada nije željela odrasti. Hoće ostati maleno dijete bez problema. Sa mislima u snovima. Zašto plakati zbog drugih? Jer te oni na to tjeraju, jer oni to žele namjerno napraviti? A to izvode tako slučajno. Ubijaju tako nevino... Tko im se može suprotstaviti? Što im ona može napraviti? Duša bez imena, koja tone i dublje od dna u beskraj. No nikako tamo stići. Je li tamo ljepše? Hoće li osjetiti ono što hoće?
Bližnji su joj pomagali. I bilo joj je dobro, bezbrižno. Kao dijete sa svojim najdražim igračkama koje mu navlače osmijeh na lice. No onda su ju oni koje je najbližima smatrala povrijedili, uništili, iznevjerili. A oni ostali i dalje su joj pokušavali umetnuti osmijehe na lice. I uspijeli. No to su bili oni lažni, umjetni, izblijeđeni. Koje su drugi zamjećivali. I mislili da su do nje doprijeli. No opet su se prevarili. A koliko su se puta zakleli da će joj život dati. I na kraju njen samo tako odlazi. I nju su prevarili.
Život je samo varka. San koji ne može sanjati, a kamoli realizirati.
Post je objavljen 13.06.2007. u 15:33 sati.