Marketing
KAKO SI MOGAO?!
Post je posvećen: -svim psima na ovom svijetu
-onima koji su imali pse
-onima koji imaju pse
-onima koji se žele psa
-i svim ljubiteljima životinja općenito
Ja sam nakon ove priče plakala ko kišna godina...Nadam se da će i vas dirnuti u srce i da ćete shvatiti kakvi ljudi mogu biti...
Pa...Priča počinje ovako...
Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavala te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj. Kad sam bila "zločesta" prijetio si mi prstom i pitao si me: "Kako si mogla?"-ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa i češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se "mazili" u krevetu, kad sam slušala sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo na dugačke šetnje, trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je "sladoled štetan za pse", kako si ti to rekao), lješkarila bi beskrajno na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući. Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio i tražeći svog ljubavnog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od sreće kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio.
Ona, sada tvoja žena, nije bila "ljubitelj pasa"-ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom rozom bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse.
Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam 2zatočenik ljubavi". Kako su odrastali, ja sam postala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir-jer je tvoj dodir postao tako rijedak-i bila bi dala svoj život da ih obranim, ako treba. Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo isčekivali zvuk tvoga auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada, bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi sliku iz novčanika i pričao o meni. Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor je potvrdan, nakon čega bi nastojao promijeniti temu. Od "tvog psa" postala sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene.
Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojem nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju obitelj, ali nekada sam i jabila ta tvoja obitelj.
Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenja je ubrzo splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe.Ispunio si sve obrasce i rekao "znam da ćete joj pronaći pravi dom". Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za srednjovječna psa, čak i onog s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on vikao:"Nemoj tata! Molim te, nemoj im dati da odvedu mog psa!" A ja sam bila zbrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe naučio o prijateljstvu, o ljubavi i odgovornosti i poštovanju svega što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio sa sabom ponijeti ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštivati na poslu, a sada sam ja dobila svoj rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si najvjerojatnije mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš dom. Kimnule su glavom u nevjerici i pitale se."Kako si mogao?" U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obaveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kada god je netko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti-da si se predomislio-da je sve ovo samo ružan san...ili sam se nadala da će netko doći, netko kome je stalo, netko tko će me spasiti. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se na dno kaveza i čekala.
Čula sam njene korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe. Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je nsaažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala tvoju promijenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala njezine nježne oči i prošaptala:"Kako možeš?" Možda zato jer azumije pseći govor, rekla mi je :"Oprosti!" Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin opsao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću bit prepuštena samoj sebi-mjesto ljubavi i svjetla, toliko različitog od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje "Kako možeš?" nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti...
Post je objavljen 13.06.2007. u 14:50 sati.