Bok svima!
Eto i mene, ajmo reć ponovno na blogu. Nije čudo što sam odabrala baš ovu temu o kojoj ću danas pisati, budući da u mojoj školi ima brdo djece s poremećajem hiperaktivnosti ili ADHD-om. Naravno da nije svako malo življe dijete odmah hiperaktivno, već je to klinički dijagnosticiran poremećaj u mozgu koji djetetu onemogućava normalno funkcioniranje u školi, kod kuće, u socijalnim odnosima i kontaktima… Pokušat ću navesti neka tipična ponašanja hiperaktivne djece uz primjer onoga što sam ja doživjela u školi.
• Dijete počinje raditi prije negoli je dobilo upute i shvatilo ih.
• Stalno je u pokretu, dodiruje sve što mu se nađe pod rukom, ne može mirno sjediti.
Mogu reći da sam tu doživjela svašta. Razred u kojem sam radila ima 2 hiperaktivna učenika koji su najbolji „kompići“ kako oni to sami kažu, a kad se udruže, ajme meni, ne možeš vjerovati svojim očima. Kad sam prvi puta došla u taj razred, dočekali su me skakajući s prozora po svim klupama u razredu, derući se „Gle me, ja sam Tarzan i skačem po lijanama“ I tako oni rasturaju cijeli razred ne obazirući se na druge učenike. Skaču po klupama, po svim stvarima drugih učenika, po njihovim bilježnicama, pernicama….gužvaju plakate, geografske karte… Moja vika ne pomaže ništa, još je samo gore što mi je jasan znak da tu taktiku moram promijeniti. Druga djeca u razredu imaju živčane ispade, uglavnom raspad sistema. Kad sam ih konačno uspjela posjesti, a trebalo mi je valjda 10 minuta, onda su počela stalna komešanja od njihove strane, šetkaranja po razredu, diranje svojih i tuđih stvari, stalno uskakanje u riječ.
• Dijete odgovara na pitanja prebrzo i ne daje si vremena da razmisli o bilo čemu, već lupi bez obzira na posljedicu.
Ova moja dva puno psuju, tako da je najčešći odgovor na bilo što bila neka psovka u lice, bez obzira radilo se o meni ili drugim učenicima u razredu. Ako je neko dijete u razredu izrazilo mišljenje koje je bilo različito od njihovih, odmah je dobilo koju psovku kao „dobar dan“ u facu.
• Dijete ne može slijediti upute koje su dane cijelom razredu.
Ovo je zaista bio problem za njih pa sam njima davala u potpunosti drugačije i detaljnjije upute i smišljala sasvim nove strategije u pristupanju njima.
• Prelazi s jedne aktivnosti na drugu i rijetko kada završi započetu aktivnost.
Moji dečki imali su vrlo kratkoročnu pažnju i vrlo fluktuirajuću. Oni nisu mogli prepisati s ploče, nisu mogli rješavati neki zadatak dulje od 3 minute, mirno sjediti nisu mogli nikada i najčešće su u tim trenucima počeli raditi nered. Moram priznati da su me se jako dojmili i da sam cijelu problematiku nosila kući i mnogo sam razmišljala što učiniti. Ono što sam smislila bilo je da s njima radim po sustavu bodovanja. Dakle, za određenu aktivnost koji smatram poželjnom, dobivaju jedan bod. Dakle ako prepišu s ploče – jedan bod, ako riješe zadatak – jedan bod, ako se pritom i koliko-toliko „normalnije“ ponašaju – jedan bod; kad skupe 10 bodova slijedi nagrada. Nagrada ne u smislu da ih potkupljujem materijalnim stvarima, već u smislu oslobađanja pismenih radova (jer ionako bi se njih trebalo pitati samo usmeno, s davanjem mnogo potpitanja), davanja bolje ocjene…Mogu reći da sam više-manje uspjela u toj strategiji, kojih mjesec dana dečki su se stvarno trudili, rješavali su i više zadataka nego što sam im zadala, sve su prepisali što se od njih tražilo, zanimali su se za nastavni sadržaj, ali bilo im je previše 10 bodova, bilo bi bolje da sam im odredila da moraju skupiti 5 bodova, jer je u jednom trenutku jedan od njih pukao, jednostavno više nije mogao izvršavati zadatke pa je demonstrativno reagirao ovako prema meni: „Bog mater i tebi, pederčino!“ Zalupio je vratima i otišao sa sata. Slijedeći sat ponašao se kao da se ništa nije dogodilo i prionuo je na posao. Uglavnom, obojica su uspjeli skupiti 10 bodova, a nagrada im je bila da sam ih oslobodila pisanja testa, što su vrlo radosno prihvatili, budući da su prije baš iz svakog testa dobili 1.
• Dijete kaže „Ne mogu ja to, to je preteško“ prije negoli je opće probalo to učiniti što mu se kaže.
Ovu rečenicu sam se uz psovke najčešće naslušala; reagirala sam da sam ih stalno bodrila, puno sam im pomagala, a kada bi uočila i najmanji pomak u pozitivu odmah sam počela s pohvalama u stilu „No vidiš da nije tako teško, odlično si sada to napravio, ponosna sam na tebe“. To je uvijek palilo.
• Često puta su dečki molili za izvedbu malog igrokaza jer su imali potrebu biti humoristični i u centru pažnje. Takvo što ne možeš im ispuniti svaki puta, ali znala sam im reći da imaju 3 minute za igrokaz. Oni bi došli pred ploču i bez bilo kakve pripreme bi smislili neki igrokaz koji je zaista bio smiješan. Onda bi im drugi u razredu pljeskali, a dečki bi bili jako ponosni. Nakon toga bi bili bolji jer su znali da će dobiti ponovno tu mogućnost da nastupaju.
• Zbog njihove loše koncentracije i nemogućnosti zadržavanja pažnje, kao i zbog ostale djece u razredu, često sam znala raditi Power Point prezentacije koje bi bile pune slika i animacija pa bi im to zbog česte promjene slideova i samih animacija bilo zanimljivo i uvijek bi bili ajmo reć na miru kada bi trajala prezentacija, čak i ako je prezentacija trajala 20 minuta, oni 20 minuta nisu pravili nered, osim stalnog uskakanja u riječ. Čim bi se desilo primjereno ponašanje ja bih uvijek reagirala s pohvalama koje su uvijek bile konkretne: „ Jako sam ponosna i sretna što ste danas tako mirni; ili Jako me veseli što vas danas interesira ova prezentacija“.
• Ono što sam često znala raditi je bio tjelesni kontakt u smislu da sam ih često podragala i pomilovala, nasmijala im se.
Ima još brdo tih primjera, naravno nemoguće ih je sve napisati. U tom razredu ima 28 učenika, uz njih dva koji imaju ADHD, još njih 3 imaju disleksiju (povezano s disgrafijom), a jedno dijete ima prilagođen program jer je prilikom poroda preživjelo teško krvarenje, poradi čega ima posljedice da vrlo teško mentalno funkcionira. Samo te gleda široko otvorenih očiju, blago otvorenih usta, ali ne razumije ni 1% od onoga što ti govoriš. U takvim uvjetima uopće nije lako raditi, jer svakom od njih 28 bi se ja trebala posvetiti jednako, što je praktički nemoguće uz ovakve uvjete. Ono što je stvarno moguće je izvući pozitivu iz cijele te situacije, takvu djecu ne gledati kao neke monstrume koji ti nedaju da dišeš, već se uhvatiti u koštac s njima i pronaći način kako da im se približiš. Jer načina i ideja ima, samo ako ima volje. No nažalost, velika većina prosvjetnih radnika, to ne želi jer smatraju da imaju premalu plaću da rješavaju ovakve probleme. Meni je to vrlo teško prihvatiti i jako me žalosti ta činjenica, jer onaj tko je otišao u prosvjetu s nadom da će se nešto obogatiti, je totalno profulao, mislim da se još nitko nije obogatio od prosvjete. Moj općeniti problem je da se previše vežem za djecu, meni je svako dijete kao mala biljčica koju je potrebno svaki dan zalijevati i dati joj snage da raste i postane velika. U osnovi, to nije problem; za djecu je to super i ja sam toga svjesna, ali je problem za mene jer se previše trošim pa zanemarujem sebe, svoje slobodno vrijeme i svoju obitelj. No kako je u svemu potrebno naći pravu mjeru, nadam se da ću i to naučiti, jednako tako kako se nadam da će pojedini prosvjetari prestati biti hladni i početi shvaćati da je škola i odgojna ustanova, a ne samo obrazovna.
Post je objavljen 14.06.2007. u 00:15 sati.