Marketing
Vampirske uspomene...
Uspomena koja ostaje na mjestu ovom, ne može se izbrisati. Volio sam te. Jako sam te volio… a pogledaj što sam ti učinio. Nas dvoje… zajedno smo rođeni. Od iste majke kao djeca, od iste majke noći kao nemrtvi… A tebe mi je oduzelo Sunce. Prokletinja za naš rod, zlo poslano da nas satre… Ne mogu drugi to shvatiti, oni koji se bude da bi tu svjetlost vidjeli… Oprosti mi jer nisam bio ondje i jer te nisam čuvao… bile su drugačije okolnosti, ali da mogu vratiti vrijeme, koliko ne mogu… svoj život za tvoj bih dao, brate moj…
Dokle smo stigli, svega mi mojega svetoga i nesvetoga? Na tvome grobu, pored tvoga pepela ja sjedim… Vjetar mi nešto govori, ali od boli svoje ga ne čujem. Bio si moj anđeo, moj brat… a krila su ti slomili. Pao si… a mene nije bilo tu. Obećao sam ti jednom davno da ću čuvati sve tvoje pjesme, slike i požutjele stranice tvoga dnevnika ako ti se nešto dogodi… i da ću ih spaliti šest stoljeća nakon tvoje smrti. Obećao sam to… i napravit ću to. Radi tebe, kojega više nema, ja ću živjeti da sjećanje na tebe ne izblijedi. Mnogo si puta… sjećam se… kada sam se vraćao iz savršenstva noći, onako sit kao pijavica, uzavrele divlje vampirske krvi… sjedio za svojim radnim stolom i pisao. Ti si bio moja dobra strana, predana savršenstvu umjetnosti… Često si se ugledao na umjetnike kao što su Baudelaire i Mallarme… a ja nikad nisam shvaćao važnost i ljepotu toga što radiš… no sada shvaćam i zašto mi nikada nisi dao da dođem i vidim to, pročitam… čuvao si to, kao da si znao da će doći vrijeme kada ćeš me napustiti…
Znao si sjediti u vrtu pod mjesecom, dok si me čekao da ti donesem svježe krvi da se okrijepiš. Naporno si radio i trudio se oko mene i sebe, želio da nam život u onom starom dvorcu bude što prihvatljiviji i bolji… bio si predan, savjestan i odgovoran… moj brat. Od moje krvi, istoga moga lica. Kao da sam se u zrcalo gledao, kao da sam slušao jedan dio sebe dok si govorio… a sada te više nema. Muk. Tišina. Tama. Prije sam tamu volio, slavio, obožavao… ali sada vidim koliku bol nosi u sebi ta tama, taj mrak… kao da se nalazim daleko od svijeta… kao da krv gubi svoj božanstveni okus… jer nema mi tebe, moga brata.
Ovdje, na tvome grobu, uz tvoj pepeo, s najljepšim cvijetom koji postoji na ovome svijetu… onome, koji te podsjećao na Poea i Baudelairea… oh da, ta dva imena uvijek ću pamtiti i uvijek će me podsjećati na tebe. Tako morbidne stvari si volio, ali na tvome licu uspjele su izmamiti osmjeh zadovoljstva i nezaboravnu rečenicu To je umjetnost!Zbilja si shvaćao i volio. Meni si samo ostavio smjernice onoga što je za tebe imalo vrijednost… da proučavam i da shvatim…
Crvena ruža pala je pred bijeli mramorni kip anđela koji te čuva… vrijeme je da pođem u noć. Posjetit ću onu krčmu u koju si rado zalazio… gdje si ne tako često, ali ipak jesi katkad, zavodio pokoju djevojku… mada je tebi slika nekog slikara bila vrjednija od same krvi u kojoj si uživao… Možda odem čak i do Pariza, u tvoj najdraži Louvre… Želim i hoću održati sjećanje na tebe. Ono mora ostati jer… umro je onaj dio mene koji je na neki način upoznao dobrotu. Polako… počet ću i ja osjećati prazninu… ali dotad će proći punih šest stoljeća… i opet ćemo se sresti kada se i ja sam predam Suncu…
Slatko snivaj u pepelu svojih kostiju, dragi moj brate…
...posvećeno mome bratu...
Post je objavljen 13.06.2007. u 01:14 sati.