Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/moongirl

Marketing

Meni je smiješno da u rukama držim knjigu koju je napisao Vlatko Pavletić a zove se ˝Kako razumjeti poeziju˝.

Naravno da ništa nije isto kao prije godinu dana.
I jedino što sam htjela je bilo raditi nešto a čini se da se projekti ne stvaraju sami od sebe.
Mislim da od previše gledanja filmova čovjek više nije ovdje. Ali ne znam gdje je.
Negdje (valjda na jutjubu) je netko rekao nešto kao: ˝Now is a gift. That´s why I call it a present.˝ I samo sam ja umirala od smijeha. Barem taj tren u toj prostoriji. A bila sam sama u njoj.
Ona koja je recitirala Desanku Maksimović se propila. Ili tako nešto.
Tokom učenja se opet vraćam na spoznaju od prije nekih godinu dana kada sam se šokirala po prvi put shvativši što još može značiti kada se kaže ˝Izdao je poeziju˝. Izdala sam ja sebe pa se ne nalazim u izlogu knjižare.
Ja se sjećam da sam baš bila izbezumljena kada sam vidjela kakvi su drugi ljudi.
Ja možda zvučim depresivno malo ali sam jedna izuzetno vesela djevojka. Svi će to potvrditi.
I da, danas sam slučajno provirila u nečiji život i vidjela kakav je kada mene nema tamo. Nisam trebala možda.
Htjela bih sa ovim blogom završiti veselo pa eto: volim mješance koji se veselo šeću po cesti, volim sjediti u kafiću koji je na Gornjem gradu i da je drveće iznad mene, volim sjediti i u kafiću koji nije na Gornjem gradu ali mora biti isti kao onaj u koji me je vodio djed, volim pričati sama sa sobom na stranom jeziku i tako to. Nema veze, ne da mi se dalje. Još jedan dokaz u prilog mojoj nedosljednosti, lijenosti i slično tome.
Ćao bao.
E da, ovo nije ništa. Nisam ja ono što nastaje udaranjem jagodica o tipke. Ja zapravo mislim da ne bih trebala ostavljati bilo kakve materijalne tragove. O onome što zaista jest ako znam što je to.
Ima jedan fora film kada na početku hipnotizirajući glas kaže (a u off-u se čuje zvuk vlaka na tračnicama): ˝Kada se probudiš bit ćeš u Europi˝.
pees: Bako, gdje si?

Post je objavljen 12.06.2007. u 23:59 sati.