4. POGLAVLJE
Izazovi današnjice
Dovoljno smo rovarili po prošlosti. Bez nje je teško razumjeti današnjicu ali treba se i čuvati da pogled u prošlost ne zavede. Unatoč mnogim vizijama, vremepolov još uvijek nije izumljen i u tome i leži zabluda svih mogućih «nostalgija». Tzv. oživljena prošlost zapravo je uvijek samo, obojena sadašnjost.
A kakva je ta sadašnjost? Mišljenja o njoj krajnje su oprečna; od uvjerenosti u najveći mogući napredak i civilizacijski doseg čovječanstva ikad, do najcrnjih prognoza i procjena o današnjem dobu kao nečem najstrašnijem i najmračnijem od pamtivjeka. Je li istina ovdje u sredini, kao što se katkad znade dogoditi? Ne bih se do kraja s time složio. Ako se pogleda pomno i iskreno, tad će se uvidjeti da većina onoga što u današnjem vremenu označavamo kao «zlo» zapravo postoji oduvijek, samo smo danas toga lakše, brže i jednostavnije svjesni i samim time nas je manje za to briga. Međutim, mnoge tekovine današnje civilizacije, istina uglavnom isključivo tehnološke prirode, po prvi put unaprjeđuju ljudsko postojanje na nezamislive načine.
U mnogim djelovima svijeta oduvijek je bilo gladi, žeđi, sušnih godina, najezdi skakavaca, potresa, poplava, požara, pljačkaških pohoda i plemenskih obračuna, samo što ljudi na zapadu nisu uopće znali da ti djelovi svijeta postoje. Osim toga, mora se priznati da se ta razna gore nabrojena zla danas sve više stavljaju pod kontrolu i da je njihova neiskorjenjivost više rezultat tamošnjih političkih prilika nego nemogućnosti konačnog obračuna s njima. A mnogo od nabrojenog nije bilo tako nepoznato ni u Europi i to u njenim najrazvijenijim djelovima. Glad i neuhranjenost harale su ovim kontinentom još duboko u XX stoljeću. Svijet se ne razvija ravnomjerno ali nikad se ravnomjerno nije ni razvijao ali razvoj i napredak su ipak neporecivi. Ali kao i u nerazvijenim krajevima tako i u ovima što se smatraju razvijenima najviše problema sve više dolazi iz područja koja ne leže u materijalnom svijetu. I zapadom haraju krize, krize identiteta, kriza političkog sustava, duhovna kriza, kriza obitelji da spomenemo najčešće uz koje se naravno, kroz pojedinačne sudbine veže još puno raznih drugih pojava.
Jedan od paradoksa suvremenoga društva svakako je i to da se svim tehničkim inovacijama unatoč, ipak radi sve više i više, a slobodnog je vremena sve manje i manje, premda se njegovom orgnaizacijom bavi čitava ne tako mala industrija. Čini se da je pojedinac bio puno manje gnjavljen i tlačen kad je bio neka vrst vlasništva, odnosno podanika države, nego sad kad su tu ulogu u razvijenim društvima skoro upotpunosti preuzele tvrtke i korporacije. Zapravo, državni službenici su uglavnom oni u prilično povlaštenom položaju s velikim socijalnim pravima i osrednjim radnim vremenom tijekom kojega često ne rade ništa. Razlike u zaradi također unutar nekog srednjeg sloja baš i ne znače puno jer se sustavom kreditiranja zapravo pojedincu sva njegova zarada izvlači iz džepa takoreći unaprijed. Zapad XXI stoljeća je princip dužničkoga robstva doveo do savršenstva osim ako nas ne očekuju još kakve nove «blagodati».
P.S. ja se stvarno ispirčavam ali još uvijek ne mogu sotavljati komentare, jednsotavno sve stane i tako stoji doslovno satima. ako tko zna lijek neka javi!
Post je objavljen 12.06.2007. u 17:25 sati.