Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/rirocker

Marketing

Kako sam postao budistički monah, i Parafe pretvorio u zvono

Pred tjedan dana, na jednom forumu, netko je postavio pitanje: „Koji vam je najdraži koncert“. Bez razmišljanja sam upisao: Paraf – 1985. Promocija albuma „Zastave“. Mada sam znao da nitko od prisutnih nema pojma o čemu pričam, upisao sam to s velikim zadovoljstvom.

* * *

Zdravka i Pavicu Čabrijan nikada nisam imao priliku upoznati. Na moju ogromnu žalost, jer Paraf mi je odredio sva glazbena kretanja u životu. Pričam o „Izletima“ i „Zastavama“. Pank me nikad nije zanimao niti na globalnoj sceni, a još manje na lokalnoj. S ostalim ljudima iz Parafa sam se znao susretati, s Ilijom sam neko vrijeme dijelio prostoriju dok je svirao u Psima, s Pjerom sam čak svirao u jednoj fazi Grada, no Zdravka i Pavicu, srce i mozak benda, nikad nisam sreo. Inače u životu nemam idole, a nemam ni neki pretjerani broj ljudi koje cijenim zbog posla koji rade, zato ljudima koji me oduševe uvijek dajem do znanja da ih cijenim. Mislim da je sebično zadržati za sebe fascinaciju ljudima, i da je u najmanju ruku fer dati povratnu informaciju koja će nekoga dalje goniti da bude jednako kvalitetan. O čemu pričam uopće, pa ja čak i prodavačici u trgovini znam na odlasku reći: „Bili ste ljubazni“. Eto, baš zato mi je žao što nikad nisam upoznao Čabrijane, a ne zbog nekog idolatrijskog unutarnjeg sagorijevanja.

Na par mjeseci prije izlaska „Izleta“, počeo sam se aktivnije zanimati za glazbu, dobio sam i svoj prvi bas i glumatao da znam svirati. Jolana boje trule višnje, vrat boje senfa, funkcionalna više kao lopata nego li kao instrument, užas kojeg tada nisam bio svjestan, rugoba s kojom sam mislio da je svijet moj. Osjećao sam se s njom kao junfer koji se zaljubljuje nakon prvog seksa. Bilo je to utapanje u prvoj vodi. Uhu žednom glazbe, „Izleti“ su bili nešto potpuno novo, pogotovo nakon Deep Purplea recimo, s kojima sam slušateljski ušao u glazbu. Ne mogu reći da sam kužio sve o čemu su Paraf pjevali, no to i nije bilo toliko bitno. Bitan je bio groov koji me ispunjavao. Mogu reći da sam tada postao i ostao fan nekog benda, i to domaćeg, po prvi i posljednji put. Nikad više nisam osjetio takvu bliskost prema uglazbljenom hrvatskom jeziku, izuzev možda prema Grču u jednom periodu koji se opet ne može mjeriti s dugogodišnjom zaljubljenošću u Paraf.

Bio sam klinac kada su izašle „Zastave“. 15-16 godina, povučen, prestrašen, frustriran, opterećen svijetom... teško djetinjstvo, jebi ga. Čuvši album, u pravom smislu riječi sam poželio nestati u toj glazbi. Budistički monasi imaju jednu zanimljivu meditaciju koju izvode pomoću zvona. Zvono jednom rukom dignu u razinu usta, zaokruže drvenim klatnom oko metalnog ruba, te otvorenih usta „progutaju“ zvuk zadržavajući vibraciju u sebi. Takvom vježbom čiste tijelo ispunjavajući ga podsjećanjem na praiskonski zvuk stvaranja svijeta, i pripremaju se za Zlatno doba. „Zastave“ su bile moje zvono. Mogao sam satima ostati nesvjestan bilo čega osim zvuka i glasa s trake. Jednom skriven u „Zastave“, ostajao bih nepronađen satima, a svaki povratak bio mi je težak i grub. Inače utjecaj „Zastava“ na mene je ostao toliko jak, da sam u svojoj knjizi „Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man“, jedan tekst koji vapi za nekim boljim danima nazvao „Zlatno doba“. Inače svi moji tekstovi odmah ispod naslova imaju glazbenu preporuku. Preporučujem čitatelju što slušati dok bude ulazio u priču. „Zlatno doba“ od Parafa, jedina je domaća pjesma koju sam ikad naznačio kao vrijednu slušanja.

Par mjeseci nakon izlaska „Zastava“, desila se riječka promocija albuma, u dvorani „Lovorka Kukanić“, kultnom mjestu za svirke toga doba. Trebalo je skupiti snage, o da, i to kakve snage, i otići na koncert. Sam, u gužvu, među ljude, biti ogoljen do kosti. Kad si dijete kakvo sam ja bio, misliš da su sve oči svijeta uperene u tebe i da svih boli dupe kako si se, ako ništa drugo, a ono barem počešljao. No želja za Parafom bila je jača od svih crnih misli. Bijela košulja, crni sako, i sat vremena hoda uzbrdo. Ako se dobro sjećam, u dvoranu sam došao među prvima, i odmah stao do stagea od kuda se nisam pomakao do kraja koncerta. To je inače bio prvi put da sam uživo gledao neki koncert, a Parafima posljednji put da su svirali u Rijeci. Da tu večer nisam prelomio odluku o odlasku, ne znam kako bih si ikad oprostio, i da li bih više ikad otišao na bilo čiji koncert. Jer danas kad razmišljam o tome, u glazbi ništa nakon „Zastava“ nije bilo vrijedno tolikog napora. Iskreno, slabo se sjećam tih sat vremena. Znam samo da sam gledao koncert, upijao zvuk i pokret, hranio se Pavičinim gibanjem, i osjećao da se zaljubljujem u taj bend, u taj zvuk, u nju. Koma. Dobro su mi Urban i Veso kasnije znali govoriti: "Nisi ti rocker, ti si darker u civilu." Od kad sam počeo svirati, svirao sam rock, ali nikad nisam djelom sebe izlazio iz svojih depresivnih faza.

* * *

Neki dan sam bio na promociji DVD izdanja dokumentarca o riječkoj rock sceni, "Ritam rock plemena". U gomili ljudi, primijetio sam Pavicu i Zdravka, i sjetim se kako sam se zarekao da ću im jednog dana prići i dati im do znanja koliko mi je njihov rad značio, i koliko mi dan danas znači. Jer ja Zastave od famozne riječke promocije, slušam barem dva puta godišnje. I to ne tek tako, da mi nešto zvrnda kraj uha dok radim. Hranim se time, kao Budisti svojim zvonom. Međutim, umjesto da učinim ono što sam odavno odlučio, tu me večer pukao feedback. Vratio sam se u '85.-u, i kraj ovo dvoje sam opet bio onaj isprepadani klinac iz mase. Nisam imao snage prići ljudima i održati sebi davno zadano obećanje. Nisam se odvažio jedinim ljudima s ovih prostora čiju sam glazbu ikad istinski obožavao, reći da i danas nakon toliko vremena cijenim njihov rad. Inače, u jednoj sam životnoj epizodi upoznao Kiedisa iz RHCP-a. Proveo sam s čovjekom tjedan dana u prijateljskom druženju. Zanimljivo je da sam se u njegovom društvu osjećao potpuno opušteno, dok su mi Zdravko i Pavica nabijali neizdržljivu nervozu. Kako sam tu večer sa sobom ponio fotoaparat, fotografirao sam ih u par navrata, čineći tako sa sobom pomirbu da ljude neću zamarati svojim fanovskim litanijama za koje bi ih vjerujem, nakon toliko godina, bolila neka stvar. Jedan napor učinjen '85-te, bio je dovoljan za čitav život.


* * *

Kako sam urednik filmskog magazina Popcorn, nakon gledanja filma sam se bacio na pisanje recenzije. Sa DVD-a sam poskidao i nekoliko slika koje će popratiti tekst. U gomili fotografija Parafa, u jednu sam se posebno zagledao. Prepoznao sam interijer dvorane, bila je to scena s njihovog koncerta u „Lovorki Kukanić“, promocija „Zastava“. Može li živ čovjek koji nikad nije osjetio gorljivu sklonost ka nečemu, zamisliti moje oduševljenje? Gledajući fotku na monitoru, upalio sam „Zastave“ i odslušao ih od početka do kraja ne skidajući pogleda s fotografije. Znam, zvuči zašećereno, no ja sam tada opet bio na tom koncertu. Čak sam se na tren i prestrašio svojih razmišljanja. Danas imam sređen život. Imam dvoje prekrasne djece, prekrasan brak, solidan posao, stan i auto, dovoljno novaca za život, ukratko presretan sam čovjek. Tad pomislih, kako bi sve ovo svoje duhovno blagostanje koje imam, rado zamijenio za svu mladenačku depresiju i strahove, kad bi me netko mogao barem na par minuta zaista vratiti u onu istu dvoranu na taj koncert. Budisti kažu: „Čuvaj se svojih želja, mogle bi ti se ostvariti.“ Moja se ostvarila, i to na najneočekivaniji, i najbolji mogući način. Gledajući fotku, na koncu čitave priče, nakon svih puzzli koje su se u ovoj priči posložile, ostao sam šokiran do granica infarkta. Na fotografiji sam, nakon svega, u pozadini primijetio zbunjenog klinca u bijeloj košulji i crnom sakou, koji ne skida pogled s benda.

Zlatno doba nikad nećeš doći....
Kako kome. Kako, kome.


Post je objavljen 12.06.2007. u 13:40 sati.