Proslo je jako puno vremena od kad sam zadnji put nesto napisao. Nisam uopce siguran da ce ovo vise nitko procitati, ali za cudo, sretan sam zbog toga. Ovo je nastalo kao moje mjesto i bolje je da to i bude. OK, istina je da mi je posluzilo kao medij da nekim osobama prenesem neke poruke koje mozda inace nebi imao prilike i sretan sam zbog toga, ali to vrijeme je gotovo, iza mene je. Polako blijede uzice koje su me povezivale sa nekim stvarima iz ne tako davne proslosti, a one bitne su tu... dobro, mozda nebi bio nesretan da je jos koja ostala, ali tako je kako je vjerojatno trebalo biti. Moram priznati da pomalo i vjerujem u sudbinu, karmu i sve ostale stvari, a jednog dana kad dodjemo tamo gdje trebamo, sve ce biti jasno i cisto, sve stvari koje ometaju da istina, iskrenost i sve ostalo lijepo i dobro izadje na vidjelo ce nestati i vise nece biti bitne.
Sto se dogadja samnom? Pa nista previse razlicito od onoga sto se dogadjalo prije par mjeseci. Razlika je u meni. Uvijek je i bila. Kako sam danas? Dobro, zaista dobro. I pod danas ne mislim na ovaj dan, mislim na sadasnjost. Nije da se nesto strasno poboljsala moja situacija, materijalna ili neznam kakva, poboljsao sam se ja. Napunio sam baterija. Nasao sam mir. Nasao sam inspiraciju. Toplinu. Ljubav. Sve ono za cim sa ceznuo, za cim je moja dusa i srce vriskalo, urlalo. Tako je to. Sve stvari na kraju dodju na svoje. Pa mi opet ostane nada da i one koje trenutno nisu nisu izgubljene, da ce i one sjesti savrseno na mjesto, kao kad sastavljaz puzzle i nadjes bas onaj nezgodan komadic koji te mucio satima, danima, mjesecima.
Daleko od toga da je sve predivno u mom zivotu, neke su stvari bolje, neke su iste, neke su gore... ali sam napunio baterije i imam puno vise snage za nositi se s njima.
I tako sam bas danas, nakon sto smo proveli jucerasnji dan skupa i nakon sto smo se probudili zajedno, ponovo se cuo s Njom veceras, prije spavanja. Njenog, naravno. I rekao sam joj bas ono sto osjecam u vezi nas... da je lijepo, toplo, njezno, mazno... da se osjecam sigurnije, povjerljivije, samopouzdanije nego ikada... da mi ruzne stvari koje su se desile odnosno za koje sam saznao od kad smo odlucili pokusati ponovo pomalo, ali sigurno blijede i sve mi ih se teze sjetiti, pogotovo osjecaja koje sam imao u vezi njih... a lijepe su tu, zive, sarene i tople... i svakodnevne... u sitnicama...
Mozda je neke stvari tesko izreci rijecima... ali vjerujem da ce netko, tko ovo jednom bude citao, shvatiti o cemu govoriti i, nadam se, reci DA, UPRAVO TAKO!
Vec me nekoliko dana drzi osjecaj da dolazi promjena. Mozda vezana uz moj "nick" ovdje. Mozda ne. Mozda dobra, mozda i losa. Tko zna. Ali se osjecam spreman na sve. Spreman se uhvatiti u kostac sa svime, koliko god gadno bilo. Jer sam svjestan da je nebo granica, da mogu sve!
A ako je sve ovo samo u mojoj glavi, ako i nije tako kako ja sad to vidim... nije me briga. Bit ce onako kako ja kazem da je! Jednom sam to napisao i nije ispalo tako... ali sada hoce. Nesto mi duboko u meni govori to, imam onaj mir, intuiciju koja me rijetko vara.
Mozda je ovo jos jedan usamljeni post. Mozda nakon ovoga opet prodje nekoliko mjeseci prije nego nesto napisem. Mozda napisem nesto i sutra. Mozda i danas. Nemam pojma. I ne zelim razmisljati o tome. Zelim uzivati u trenutku. Jer danas... osjetio sam cistu srecu. Cistu, neumrljanu sumnjom, strahom, tjeskobom, boli... nicime losime... onog trenutka kad sam je vidio onakvu kakva je meni u glavi. Predivna. Za mene SAVRSENA.
Voli vas Vas immigration.
Post je objavljen 12.06.2007. u 00:58 sati.