Priča se da su se jednom na zemlji okupila sva ljudska osjetila i osobine…
Kada je Dosada zijevnula po treći put, Ludost je predložila: „Amo igrati kukala!“ Intriga je podigla obrvu: „Kukala? A kakva je to igra?“, i Ludost je počela objašnjavati, da netko, na primjer ona broji do milijuna sa zatvorenim očima, dok se svi ostali sakrivaju. Onaj tko će biti pronađen zadnji je sljedeći na redu za brojanje, itd. Entuzijazam je zaplesao sa Euforijom, a Radost je toliko skakala da je nagovorila Sumnju. I samo je Apatija, koju nikad ništa nije zanimalo, odbila sudjelovati u igri. Pravda je odlučila da se neće sakrivati, jer je svi ionako na kraju krajeva uvijek pronalaze. Ponos je izjavio da je to glupa igra (pošto ga nije zanimalo ništa osim samoga sebe). Bojažljivost nikako nije htjela riskirati. Jedan, dva, tri… - počela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lijenost, iza najbližeg kamena na cesti, Vjera se podigla na nebesa, a Zavist je stala iza Trijumfa, koji se svojim snagama uspio popeti na vrh najvišeg drveta. Druželjublje se jako dugo nije moglo sakriti jer mu se svako mjesto činilo savršenim za njegove prijatelje: kristalno čisto jezero – za Ljepotu, pukotina u drvu – idealno za Strah, krilo leptira – za Istančanost, povjetarac – pa to je Slobodu! I tako se ono sakrilo u zraci sunca. Egoizam je naprotiv, našao samo za sebe, ugodno i udobno mjestašce. Laž se sakrila na dnu oceana (ali istinu govoreći sakrila se u dugi), a Strast i Želja su se sakrili u vulkanu. Zaboravnost… ne sjećam se, negdje se sakrila, sli nije ni važno. Kad je Ludost izbrojilo do 999999, Ljubav još uvijek tražila gdje bi se mogla sakriti, ali sve je već bilo zauzeto. Međutim iznenada, ugledala je prekrasan grm ruže i odlučila se sakriti u njegovim cvjetovima. „Milijun“ - izbrojala je Ludost, i krenula na traženje. Prvo je naravno pronašla Lijenost. Onda je čula kako Vjera proturječi Bogu, a za Strast i Želju je saznala tada kad se počeo tresti vulkan. Zatim je Ludost primijetila Zavist i iz toga zaključila gdje je Trijumf. Egoizam nije bilo potrebno tražiti, jer je mjesto koje je on izabrao bilo saće pčela, koje su protjerale nezvanog gosta. U potrazi Ludost je ožednjela i svratila do jezera, te tamo pronašla Ljepotu. Sumnja je sjedila pokraj ograde i još uvijek odlučivala s koje strane da se sakrije. I malo po malo, svi su bili pronađeni. Laž u dugi (iskreno govoreći bila je na dnu oceana), Talent u svježoj i sočnoj travi, Tuga u tamnoj pećini. I samo je Ljubav ostala sakrivena. Ludost je tražila iza svakog stabla, u svakoj rijeci, na vrhu svake planine, i na posljetku je odlučila zaviriti u ružin grm, i kada je pomaknula grane, čula je uzvik. Oštro trnje ruže ranilo je oči Ljubavi. Ludost nije znala što da radi i počela se ispričavati, plakala, molila, željela da joj se oprosti, i da iskupi svoju krivicu obećala je Ljubavi da će postati njenom vodiljom. Te je od tog dana… LJUBAV SLIJEPA I LUDOST JE VODI ZA RUKU…
Post je objavljen 11.06.2007. u 17:29 sati.