Sjećam se kao danas, kako je u prostoriju mjesne zajednice Krimeja u kojoj smo održavali probe, Urban uletio poput metka s velikom viješću za bend. „Primljeni smo!“ Znam da je današnjem mlađem naraštaju teško zamisliti što je u ono doba značilo biti primljen na subotičku gitarijadu, ali istina je da je danas demo bendu jednostavnije dobiti 15 minuta nastupa na državnoj TV, nego li je onda bilo doživjeti da ti lokalna radio postaja u eteru spomene ime. Od 237 bendova iz čitave Juge, koji su uopće imali herca poslati svoje demo snimke, primljeno je tek 8, među kojima je bio i „Laufer“. Subotička gitarijada „Omladina“, uz zaječarsku gitarijadu, zagrebački YURM i ljubljanski „Novi Rock“, činila je pravokutni temelj svih demo bendova kojima je sam nastup, a da ne spominjemo eventualni zapaženi plasman na istome, donosio nove fanove, ugled među kolegama, odskočnu dasku u koliko toliko čitani, slušani ili gledani medij s rock tematikom. Taj period sviračkog staža jedan mi je od najdražih, jer u tri dana defiliranja Suboticom, i 30 minuta na stageu „Teat-Rocka“ donijelo mi je nekoliko dobrih inputa koje sam kasnije na pravi način znao iskoristiti, čak i u životu vođenom mimo rocka.
Danas kad razmišljam o tome, mislim da je najveći ubod bila sretna okolnost što mi se sve to desilo dok sam bio izuzetno mlad. Nakon gitarijade, nekakav beogradski časopis koji se ako se ne varam zvao „Pop-Lava“ u svom osvrtu na gitarijadu zapisao je kako riječki „Laufer“ ima najperspektivnijeg jugoslavenskog basistu. Činjenica da sam na basu tada znao odsvirati tek ravnjake, i to što ni dan danas ne znam svirati onako kako je tada svirao basist đevđelijskog „Zijana“ koji je s nama bio u konkurenciji, nije pomutila sjaj ega koji mi se toliko napuhao da mi je i samome postao teret. No usprkos svemu doživljenome, dvije stvari sa „subotice“ su mi ostale najupečatljivije.
Kao prvo, nisam mogao vjerovati na kakav prijem smo naišli. Računajmo s tim, da većina subotičana nije imala pojma o radu nekakvog demo benda iz Rijeke koji je doduše tada već imao jednu kompilacijsku kazetu iza sebe (Le Desire), ali koja nikako nije mogla biti razlogom da nas se umalo na rukama nosi kroz grad. Gdje god smo se pojavili, i ne samo mi, već i članovi ostalih 7 takmičarskih bendova, nastala bi euforija. Cure su nam bez beda prilazile, vidno (pre)zainteresirane za čitav cirkus koji je valjda bio jedino što se kroz čitavu godinu i dešavalo u tom gradu, novinari naoružani jeftinim magnetofonima i mikrofonima krstarili su trgom vabeći za intervjue, za stol u kafićima stizale su ture iz svih mogućih pravaca, ekipa je po cesti dobacivala riječi potpore mada nije imala pojma da li je netko od nas član „Laufera“, „Ludog gavrana“ ili „Sajgona“, i jesmo li iz Rijeke, Beograda ili Skopja. San je postao stvarnost, materijaliziralo se sve što kao klinac s gitarom možeš željeti, i da mi je netko tog trena ponudio, ostao bih u tom gradu zauvijek.
Druga velika stvar koju sam donio iz Subotice bio je koncert „Grada“ koji je godinu dana prije uz još par takmičarskih bendova proglašen pobjednikom gitarijade. Dan danas me žulja ta diplomatska odluka žirija koji nije imao jaja izvući najjačeg od svih takmičara, žirija koji je, čudno je to danas reći, uvijek bio najslabija karika tog velikog ex državnog rock događaja, a što se na koncu dokazalo i te godine kad je „Laufer“ bio na takmičarskoj listi. Iako su nakon nastupa i kritika i publika bili jednoglasno skloni „Lauferu“, nekim čudom je nagradu i kritike i publike odnio sasvim deseti bend, nakon čega je i sam umjetnički direktor festivala Savo Duvnjak iz protesta dao neopozivu ostavku. Kako god, „Grad“ je te godine kao jedan od prošlogodišnjih pobjednika bio gost festivala, i taj koncert je za mene bio metak u čelo. Njihova glazba i nije bila tek nalik na onu koju sam ja želio svirati. Bila je to točna ta glazba čiji sam dio želio biti. Tad sam definitivno postao fan tog benda bez ikakve mogućnosti prosudbe kvalitete. Da je „Grad“ nakon toga kojim čudom odlučio svirati narodnjake, ja bi ih i dalje držao na svom intimnom pijedestalu kao vrhunski rock uzor.
Deset godina nakon te „subotice“, stjecajem okolnosti bio sam član „Grada“. Te večeri imali smo koncert u Slavonskom brodu kojeg sam dogovorio preko dobrog frenda Tomislava Golla, radijske legende tog kraja. Nakon tonske probe, zavrtio sam dva kruga po Brodu, i na koncu skupa s bubnjarom Devom sjeo u neki povučeni kafić. Znate li onaj vestern seting u kojem gringo dolazi u grad oko kojeg je 200 milja čiste pustinje? Priča se stišala, gdje god je i u cijelosti stala, a svi gosti su uprli poglede u nas dvojicu. U pozadini se čuo lagani tamburaški narodnjak koji se meni na tren učinio poput Bronsonove usne harmonike nakon koje će uslijediti gunfight kaos. Od nelagode nisam znao kud sa sobom, čak sam se uhvatio kako prstima tapkam po stolu u ritmu tambura, valjda nesvjesno želeći ostaviti dojam da mi je tu super i da se osjećam baš kao kod kuće. Na naručeni hladni čaj dobio sam odgovor „Paz' da ti ga neb' 'ladnog kuv'o“, a uz šalicu vrućeg lipovog, dobio sam i čašu punu leda. Danas mislim da batina nismo dobili jer su domaćini ipak kalkulirali kako se nije zgodno zaletiti u dva krkana od 195cm i 100kg koji su još uz to u cijelosti u crnome što možda ima značiti da nam je u džepu iskaznica HSP-a, ali siguran sam da su o nama pričali još sljedećih šest mjeseci.
Kasnije sam povlačio paralele o tih simboličnih deset godina, o malom „Lauferu“ s pet demo pjesama koji je na najvećoj jugoslavenskoj gitarijadi skovan u zvijezde, i velikom „Gradu“ na lokalnoj svirki, bendu s dva albuma iza sebe i hladnom prijemu i pogledima ispod oka, koji se nije zadržao u famoznom kafiću već je za nama izmilio na trg, kroz ulice, pratio nas dok nismo sjeli u kombi i dali žmigavac za Rijeku. Što se u međuvremenu desilo? Rat? Da, definitivno je pomaknuo nešto u ljudima, nestalo je opuštene atmosfere koju smo, ako ništa, sami sebi znali stvoriti. No rat se desio i meni, pa sam uspio zadržati bazu u razmišljanju i izričaju. Mislim da se desio rat protiv rocka, koji se na koncu povukao pred ljudima. Marginalizirali su ga do krajnjih granica, izbacili ga iz klubova, i sve što se godinama gradilo pokušavajući mu dati zasluženo mjesto u kulturi, ponovo je palo u glib. Tako je rock publika naprasno nestala asimilirajući se s nekim drugim, starim-novim pravcima, a oni najuporniji rock mamuti koji se nisu dali zbuniti, preselili su se u velike dvorane, i to samo zato jer je netko skužio da se ovakva upornost može utržiti. Desio se FijuBriju, desile su se „Majke“ u Domu sportova, a klupska scena je ustupila mjesto nekim novim trendovima, i tko se nije snašao vratio se na ishodište. Nakon pustih godina rockanja, bendovi su se povukli u garaže, održavajući statuse na lokalnim razinama, čekajući neke druge struje, neke druge gitarijade, neke druge klince koji će na koncertima izazivati euforiju, brusiti „zanat“ u iščekivanju nove neumitne deevolucije.