...opet dolaze oni crni dani za mene...opet padam u depresiju...opet gubim smisao svog život...opet, opet i opet...taj opet se opet ponavlja u mom životu...da, ova prethodna rečenica zvuči glupa kad ju čitate, no ne zvuči glupo kad ju kažete...ja sam opet posatla dijete...nisam više osoba koja je shvaćala da sve ima svoije razloge...sad mi ta rečenica da sve ima svoje razloge ide na uši...ide mi na živce...KOJI SU TI RAZLOZI...zašto baš ja....zar i ja nisam kao drugi...zašto se to baš meni mora dogoditi...zar sam stvarno osuđena na propast po tom pitanju...znam, glupa sam jer tako mislim...ali ide mi sve na živce...pogotovo ona izreka SVE U SVOJE VRIJEME...a kad će to vrijeme doći...kad ću ja napokon osjetiti ono što priželjkujem već jako dugo vremena...kad???...ne mogu više čekati...ne znam šta da radim...toliko me sve boli unutra..duša me već boli od tolikog prenemaganja...od tolike patnje...sve mi je palo u vodu...više namam ni ono malo nade da će biti bolje...ništa me ne drži...dobro, drži me Frama...samo ona...da nje nema, ja bih već bila gore kod Boga...(nadam se)...nitko me ne bi zaustavio u tom mom pokušaju...i sve zbog toga jer sam ja budala koja uvijek prerano povjeruje u nešto...kaže se Pvo skoči a onda vikni hop...e ja sam viknula hop, a nisam skočila...ne znam hoćete li shvatiti ovaj idiotski tekst...ali imam ga potrebu napisati...
...potpuno sam razočarana u sebe...zar sam mogla biti tako glupa...jednostavno još ne vjerujem svojim očima....tj ušima...tj bilo čemu...jednosatvno ne vjerujem da sam ja budala koja drugima djeli savjete a sebi ne može pomoći...razumijem druge, a sebe ne...izvlačim druge iz kome i depresije, a sebe ne mogu...ali kako da živim s tolikom boli...kako...ne znam...i to me ubija u pojam...to što NE ZNAM...možda jednostavno tako mora biti...ali ZAŠTO...možda jer ne možeš imati sve u životu...ali ZAŠTO JA...možda jer Bog tako želi...no opet ono pitanje...ZAŠTO JA...i DO KAD TAKO...užas...koma...pakao...
Čaša, preko stol u meni bol, svi su noćas tu ali nije on.
S društvom nazdravljam, trudim se da se ne vidi,
kasno smijem se nedam da itko primjeti.
Ti ne znaš što je ljubav, bez malo srama srce si mi slomio,
ti ne znaš što je ljubav, jer nisi nikog nikad tako volio.
Nemogu ja više nemogu ni suzu pustiti.
Što mi to radiš, Bože snage mi daj, da bar te mogu mrziti.
Nemogu ja više ne mogu ni suzu pustiti.
Što mi to radiš, Bože snage mi daj, da bar te mogu mrziti.
Glumim, glumim da, da mi kiša ne smeta,
glumim da toplo mi je, ko santa leda sam.
Čaša preko stol u meni bol, svi su otišli al nije on.
Vrisnula bih sad samo da bol me popusti.
Srce ne sluša da bar te mogu mrziti!
Ti neznaš što je ljubav, bez malo srama srce si mi slomio,
ti neznaš što je ljubav, jer nisi nikog nikad tako volio.
Nemogu ja više nemogu ni suzu pustiti.
Što mi to radiš, Bože snage mi daj, da bar te mogu mrziti.
Nemogu ja više nemogu ni suzu pustiti.
Što mi to radiš, Bože snage mi daj, da bar te mogu mrziti.
Glumim, glumim da, da mi kiša ne smeta,
glumim da toplo mi je, ko santa leda sam.
...sad znate o čemu je riječ...recite mi slobodno da sam budala jer se oko toga brinem...no to je kap koja je prelila čašu...izgleda da ću proći s 4,41...užas...koma...pakao...ne znam kako dalje, sinoć mi se svijet srušio...i to zbog rijeći DA...ponekda tako lijepa riječ, a ponekad može uništiti sve što sam na trenutak mislila da je stvoreno...a zapravo je bila samo iluzija...iluzija koju ja jhe prekinuta u 1 trenutku...slažem se s onim "Trenutak je potreban da se upozna, trenutak je potreban da se zavoli, ali samo trenutak može uništiti ono što je trenutak uspio stvoriti
Kol'ko nisko idemo, moze li uopce nize
mozda nam se dig'o zanos
al' standard nam se ne dize
dani ponosa i slave
i minusa na tekucem
mi ne zivimo, mi prezivljavamo
sta ostavljamo nasem buducem narastaju
dugove, racune, rate kredita nas guse
a nemamo ni kune
kombiniramo kako odgodit' placanje
bar za desetak dana
jebo zivot kad na karticu se kupuje hrana
di smo sad, stara stednja se otopila
osla na ono bitno
pojela se i popila
bez svega smo ostali
prenaglo nas je pogodilo
ko uopce zna sto se to
prek' noci dogodilo
Koga da pitam, brate
ko ce mi dat' odgovore
reci bilo sta osim
da je moglo biti gore
Sve te tisuce, hiljadarke, konjanici i rudari
stavljani davno na stranu
za neki san da se ostvari
nestali u brojkama
brojke ko snijeg okopnile
dok mi smo prezivljavali
zivotne stvari poskupile
i di smo sad
napokon mirni, napokon slobodni,
napokon u svojoj drzavi
al' sad smo siromasni
dali smo svoje snove
za ovu zemlju i nije nam zao
al' usput se nasao
domoljub veci od nas
pa pokrao sav visak
radili, al' nisu nas cijenili
mjesecima cekali da plate
trud sto smo ulozili
di smo sad, opet sve ispocetka
za kol'ko nisko idemo
od ponedeljka do petka
kol'ko danas vrijedi nas rad
imali smo, sad nemamo, di smo sad
Ref. (x2)
Samo zivimo iz dana u dan
i svaki san davno nestao je izbrisan
koga da pitam, brate
ko ce mi dat' odgovore
reci bilo sta osim
da je moglo biti gore
I di smo sad (di smo)
jos cekamo bolje sutra
mozda naivno se nadamo istim stvarima
dok iznutra cijeli sistem zakazuje
nema pravde da nas stiti
nema postene vlasti, sve sami konvertiti
obecanja su jeftina
a zivot je tako skup
pa su uzor kriminalci
sta ces, nije narod glup
hoce standard, hoce lovu,
hoce zivit', hoce sve
a to cekaju i cekaju
i cekaju i popizde
jer nema smisla, rezije su visoke
minus je preduboko
sve to traje predugo, narod puk'o
jedni kukaju sto jucer bilo
bolje je neg' danas
drugi divljaju, galame
dok ih puca nacionalni zanos
i pitam te, pitam te
di smo sad
dalje radimo na crno
ispod cijene, al' do kad
ko ce vratit' dostojanstvo,
ko ce platit' punu cijenu
dat' nam tol'ko kol'ko vrijedimo
da stvari jednom krenu
vise gubimo strpljenje, samo brojimo probleme
sve sto imali smo nemamo
i tesko nam je breme
pa na kraju svatko zapita se
kolko nisko spao sam
pa kako onda ostat' ponosan
Ref. (x2)
I reci mi da smo mogli promijeniti svijet
reci mi, molim te
i da ce djeca sto dolaze
imat' nasljede za ponijet'
i reci mi da nismo
sve dobro unistili
reci mi, molim te
i da cu moci
mirno spavati od savjesti
Reci mi da mozemo izgraditi
da jos nije prekasno
i ako zakazem daj mi snage
stvorit' nesto prekrasno
i vec sutra volio bih otvoriti oci
pa da budem zahvalan
al' ne mogu pa stisnem zube
i hodam iz dana u dan
Ref. (x2)
...to je za sad sve od mene...ljudi zbogom, ja se nadam da je ovo samo prolazno razdoblje...pusa svima, a pogotovo jednom Framašu...
Post je objavljen 11.06.2007. u 14:48 sati.