Sjedim u kutu svoje sobe i razmišljam o čemu bi mogla pisati i napokon sine mi ideja. Zašto bi svi mislil da im je život pun ˝važnih˝ problema...Ja sam sjedila i satima razmišljala, ˝joj kad će me poljubiti, joj kaj ću obući za van˝, dok je ona ležala u bolničkoj sobi i nadala se da ugleda svjetlost dana...da se probudi drugi dan i da ostane živa. Sad kad razmišljam o tome sve mi se čini kao jedna duga noćna mora iz koje se nikad neću probuditi...i tako prolazi dan za danom, a nje više nema. Čak blijedi i uspomena na nju jer kao što sam rekla njih boli spomen njena imena. Nitko se ne pita dal bi ona možda htjela da ju spomenemo, da se sjetimo... Samo su plakali na groblju i ˝izigravali˝ dobre prijatelje dok je bila zdrava, dok joj je kosa padala niz ramena i dok je svojim bistrim okecima gledala i smješila se, nije ni sanjala da će na kraju završit kobno...
Moji problemi su bili oko škole i dečkiju, a ona se borila za život. Htjela sam da vrijeme stane kad sam vidjela njenu nadu, ona nije umrla, ostala je s njom...i ko da je danas tu, živi u njenim prijateljima. Hm, ovo je jezivo, ali istinito...ona je otišla, ali je opet tu i nikad neću zaboravit njen smješak, koji je bio tu i kad je ostala bez kose, kad je išla na zadnju terapiju, kad je bila slaba i nemoćna...on je bio tu. Kad sam ja trebala tješiti nju, a gledajući je onakvu nisam mogla, ona je bila tu i to radila...tješila je sebe i sve nas koji smo se prestali nadati. Bila je toliko jaka da sam mislila da ju takva boles ne može uzeti, ali ipak uspjela je...
Otela je mladi život i nama dragu prijateljicu...te nama vjeru u bolje sutra
Post je objavljen 09.06.2007. u 17:05 sati.