U našem komitetu sve valja i nema bitnijih kretanja ili diskusija, osim što je izvanredno stanje jer naša drugarca majka samo što nije postala podvojena ličnost, samo što nije eksplodirala ka supernova, samo što nije mitozirala, razdijelila se na proste faktore od kojih je jedan ona, a drugi mali neindentificirani lebdeći objekt šta je trenutno vidljiv sam putem ultrazvuka. Naravno da ću, ako mi dozvole (jer osobe pijane od sreće ponekad znaju nepustit u rađaonu) prisustvovati porinuću te male buduće individue u baru zvanu svijet.
Drugarcu majku naravno ne boli ništa, kao niti sve trudnice u devetom mjesecu trudnoće prije nje. Ne ide na WC svako pet minuta niti joj otiču noge. Nema hormonalno-patološke ispade bijesa i predvidivo nepredvidive promjene ponašanja. Ona je meko i umiljato lane. Onih sat-dva dnevno kad spava. Kad je budna priča je potpuno obrnuta.
Za razumit je našu drugaricu. Ne zove se to stanje uzalud – drugo stanje. To je jedna beskonačna agonija koja završava u porodiljnim mukama. Ispravak netočng navoda. Nakon toga slijede izbacivanje posteljice, šivanje i mjeseci oporavka. Nisu uzalud rodilje pravno zaštićene ako ubiju unutar 48 sati nakon poroda. Stvarno pretrpe čudesa.
Mislim boli ih prilično, no mi muški u toj cijeloj priči prođemo puno gore. Prvo i prvo, onaj mamurluk nakon rođenja. Ame mako, ne može porod toliko bolit. Osim toga, tijekom devetomjesečnog razdoblja u kojem smo krivi za sve, vrlo se često događa da te zviznu nečim tvrdim zbog nečeg što nisi skrivio u trenutku koji uopće nema veze s razlogom udaranja, i onda kad se pobuniš da je sve to pogrešno tempirano, krivo usmjereno, pretjerano i u najmanju ruku nepotrebno, dobiješ kratko i jasno obrazloženje je da si ti kriv šta je ona trudna i što je stalno boli, i da je ti ne možeš shvatiti jer si blago ti se muško, i da bi ti, i svi muški općenito, trebao biti pet minuta u njenoj koži pa bi vidio kako je to, i da ti je bolje da zašutiš, odeš u kut klečat na kukuruz i molit za oprost ili da si slomiš prst-dva kako bi tek u magli mogao naslutiti bol koji ona trpi.
Mislim moja draga nije takva, ona sve šutke trpi. Ali sam čuo da ima i takvih žena, koje trudnoću i bol znaju, oće i mogu iskoristiti za postizanje mnogih svojih dotad neosvarenih ciljeva. U pravu realnih i korisnih, al šta se to nas pijance, lijenčine i niškoristi tiče za vrijeme utakmice reprezentacije.
Za razliku od ovih gore navedenih manipulatorskih mlitavica moja se drugarica ko prava partizanka za vrijeme ove trudnoće, osim o smotuljku ljubavi koji se sakrio ispod pupka, brinula o dvoje hiperaktivne djece, čistila i redila po kući i držala tri-četri kuta kuće. U zubima ih je nosila u nove pobjede, gazila divlje rijeke i jela koru s drveća, pritom stoički trpeći bol pritiska izrastajućeg tjelešca u sebi. Sad je malo klonula, al razumljivo je to u devetom mjesecu trudnoće. Trenutno smo drugarca majka i ja u iščekivanju Godoa.
Uz gore navedeno, i drugi članovi komiteta imaju svoje probleme. Razvojne. Da, da, dječica mi rastu. Jedna je već sad prelukava, a drugi ne pita nego udara.
Starije mi čedo, tele moje šareno, onako naivna, a opet svim mastima premazana, počela zbijati šale s nama, šprda se po kući, samo traži slobodan mobitel da bi igrala igrice, radi zvijezde po stanu (isključivo gdje može nešto lomljivo srušit), žica kune i gleda kako će pobjeć van igrat se sa frendicama ili otić šta kupit. Prava mala pionirka. Već vidim da će biti vatre kroz koju godinu. Aj dobro, ispravila je trojku iz prirode, i rješila zaostalih dvadesetak stranica iz matematike, ali brate mili kad počne brbljat... To mlatara jezikom ko vjetrenjača na buri ili krava repom kad je obadi napadnu. Ako netko zna di se nalazi gumbić za gašenje jezičnih funkcija na modelu Pellene iz 1999. godine molim neka mi javi. Ja sam sve pokušo. I razumno i deranjem i moljenjem. Čak sam jednom i kleknuo pred nju i u suzama je moli da zašuti. Džabe.
Mislim sluša ona mene. Al ne reagira. Jopet draga je i umiljata, pa joj ne moš zamjerit.
A ono drugo mače moje musavo više nije beba. Mislim, neupućen čovjek, podvrste neroditelj, bi pomislio da dijete od 15 mjeseci ne kuži neke stvari ili barem da nije toliko pokretno pa se može lako kontrolirati. To bi pomislio laik. Mi šta smo na prvoj liniji vatre svaki dan, znamo da je lakše bilo zadržati petu ofenzivu ili Boška Buhu kad je jurišao na švapski bunker, nego ovu moju energetsku bombicu. Nema predmeta po kojem nije udario, i to po mogućnosti oko pet-šest ujutro. I to isključivo bira nabučnije predmete – radijator, rasklimana staklena vrata, baca ručicu od tuša u kadu, drvene igračke po parketu prevrće vazi i zvučnike i slično. Naravno da svu tu svirku prati i vokalnom dionicom, koja uključuje dijatoničku skalu i visoki C.
Odnedavna, kad je u „šetnji“, inzistira da ga se nosi, a ako se čovjek zaboravi pa ga spusti, odma, uz širok osmjeh, trči prema nekakvom razbijenom staklu, potrganoj žičanoj ogradi, ljuljački ili vrtuljku u pokretu, stepenicama, nizbrdici i slično. Ili barem prema tuđem biciklu. Usput udarajući vlasnika ili vlasnicu istog. Jer šta ona ima njemu braniti da to uzme.
Nova mu je fora da, onako nesiguran na nogama, stane na rub kauča, naginje se kao da će se baciti s njega naglavačke i sa smiješkom ispod oka gleda oćemo li dobit srčani udar ili se histerično uz usklik apači ratnika baciti prema njemu kako bi ga spasili. I onda će mi stručnjaci pričat da su to nevini mali anđeli. Jesu kua.
Al nemojmo pričati o mom betmobilu, ajmo malo pričati o meni.
Dakle u nas je sve u redu, i meni je poso u redu. Tamo negdje u uredu. I ja sam u redu. Više-manje. Tako često ponekad katkad zaspem na mjestima na kojima je, prema uvriježenom mišljenju, to nemoguće. Pun kafić, zvučnik u disku, za volanom automobila pri 160 km/h i sl. Fala Bogu zasad bez posljedica po zdravlje i tijelo mene ili bližnjih. Ponekad se od umora zaboravim otuširat i uredit pa draga kaže da izgledam ko da me poplava donijela. Ali mala je to žrtva za veselje koje će donijet u naš život još jedno malo biće.
Evo i sad mi se malo manta pred očima i već pogledom tražim neko mekano mjesto za prileć, jer je naš plavokosi lola jutros imao seansu od četri do pola sedam. Kako sam je bio nadležni dežurni organ, osjećam posljedice tog dežurstva. Mislim da život nije pošten, jer se podrazumjeva da mali slineša opet ida spavat oko deset ujutro, a kad ja legnem na kauč u isto vrijeme, gađaju me tvrdim predmetima ili u najmanju ruku naviju televiziju dio daske. Kao: šta je, opet spavaš na veš mašini. Ili diž se iz sudopera moraš ić kupit nešto za ručak.
Mogu me tuć al me neće uništit. Izdići ću se ja kao ona ptica Felix iz praška za pecivo i bit ću jači od Spajdermena i Supermena zajedno. I opet ću dizati ustanke po Kordunu i tjerat mrske neprijatelje, domaće izdajnike i sličnu marvu iz moje Domovine. Radnici, seljaci i poštena inteligencija će kad tad opet preuzeti kormilo Titanika u svoje ruke. Samo nek me pričekaju dvadesetak godina da uzgojim ovo dvoje-troje nejači.
E pa idem dalje iščkeivat dolazak najnovijeg modela Pellene 2007.
Ostante mi na liniji (ne onoj bijeloj, nego na našoj pravoj partijskoj).
Za Domovinu s Đojotom.
Post je objavljen 09.06.2007. u 12:20 sati.