Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ludjakinja13

Marketing

MOM MALOM..

ne znam zašto nam se to događa.
ne znam zašto sam takva.
ne znam zašto plačem.
ne znam zašto smo se udaljili.
ne znam zašto mi govoriš bok.
ne znam zašto mi se čini kao da sve propada.
ne znam zašto sam kučka.
ne znam zašto radim probleme.
ne znam zašto ne ide kako bi trebalo.
ne znam čemu te svađe.
ne znam čemu to sve.
mali,
jako te puno volim,
danas te volim više nego jučer
i manje nego sutra.
ali,
ovo što nam se događa trebamo pod hitno promijeniti.
inače..
nema smisla.
volim te mali.
volim te.


MRTVOJ LJUBAVI


Nebo je noćas nevjerojatno zvjezdano. Svidjelo bi ti se sigurno. Idealno za romantičare poput tebe. Bilo si nepopravljivi romantik. Sjećaš se one večeri kada si me zaprosio? Htio si da sve bude naprosto savršeno. Cvijeće, večera na vrhu zgrade, vedro nebo prepuno zvijezda iako je većinu tog dana kišilo. Te večeri sam pomislila da si u nekakvom savezu s anđelima, jer si tog popodneva rekao da će večer biti predivna. I bila je, kao što bi i ova bila da ti nisi daleko od mene. Ni sam ne znaš koliko mi fališ. Tvoj smijeh, pogled, hod, pa čak i dim tvojih cigareta koje sam tako prezirala. Fali mi tvoje hrkanje za punog mjeseca i urlanje za vrijeme trajanja tvog najdražeg narodnjaka. U zadnje vrijeme pamtim sve vezano uz tebe. Od najdraže boje do zadnjeg doručka. Sigurno misliš da sam luda. Najdraži moj, kako da ostanem normalna kad me ti ne čuješ dok ti pričam, ne vidiš dok te gledam, ne odgovaraš na moja pitanja. Ne mogu izvući iz tebe nikakve reakcije, pa ni one najobičnije. Kimanje glave ili podizanje obrva. NIŠTA! Jedino što razbija moj monolog je jednolično zujanje aparata koji te održava na životu, koji diše umjesto tebe i pokreće tvoje srce. Tvoje beživotno tijelo leži na postelji na kojoj smo nekada zajedno doživljavali vrhunce i budili se jedno kraj drugog uz smiješak. Iz tvojih ruku viri stotine cjevčica koje obavljaju zadaće koje je tvoj organizam odbio dalje obavljati. Da se vidiš, ne bi se prepoznao, u to sam sto posto sigurna. Tvoje lice više nije isto, oči su upale u svoje duplje a meso na obrazima kao da se istopilo i sada između kostiju i vanjskog svijeta stoji samo tanak sloj kože. Gotovo si proziran. Kosa ti se strašno prorijedila a smeđa boja umalo posijedila. Nisi ni nalik onome muškarcu u kojeg sam se zaljubila. Vrat ti je kao u stare kornjače, naboran i ispucan od svih tih kemikalija koje su doktori u posljednjih mjesec dana uštrcali u tebe. Tvoja prsa, tvoj ponos, kako si ih zvao, su plava od krvi koja se nakupila pod kožom. Vjerujem da se vidiš, sam sebe bi se prepao. Ali ja sam već navikla na to. Mjesec dana se nisi svjesno pomaknuo. Ponekad se neki mišić trzne pod tom opnom i daje na znanje da još koliko-toliko radi. Svaki dan te u ovo doba operem mokrom krpom, praktički brišem prašinu s tebe kao s nekog predmeta , dijela namještaja. Zvuči okrutno ali meni je to smiješno, jer to si i postao. Komad namještaja koji više nije u funkciji i sad leži zaboravljen u kutu sobe.

Izlazim iz sobe sa posudom preostale vode i prosipam ju u sudoper. Pogled na nebo kroz kuhinjski prozor izvlači osmijeh na moje lice. Vraćaju se uspomene na tebe i naš život prije nesreće koja te osudila na ovaj mučni život. Večer je tipična kasno ljetna pa je vani još ugodno. Sjedam na terasu i palim cigaretu. Nisi znao da sam propušila?! Koliko sam tebi prigovarala sada se i sama trujem. Nisam imala previše izbora. Ili cigarete ili alkohol a znaš da alkohol nikad nisam podnosila. Jedna čaša dobrog piva je bila moja granica. Dim slobodno vijuga zrakom. Nema ni daška vjetra. Stvarno je predivno. Gdje koja zvijezda padne i tako razbije jednoličnost neba. Jednom si rekao da svaki put kad zvijezda padne, jedna duša napusti svoje tijelo i pridruži se anđelima, a na njeno mjesto dođe druga. Iako ja u to nisam vjerovala, samo sam kimala glavom i pravila se da vjerujem.

Malo je zahladilo pa ulazim u sobu po vestu. Aparat prijeteći svijetli dok linija koja označava otkucaje tvog srca miruje. Udahnem duboko i priđem prozoru. Znam da nema svrhe zvati doktora jer će on još više izmučiti tvoje ionako izmučeno tijelo. Dahnem na staklo i primijetim kako pada zvijezda. Sada napokon vjerujem! Uživaj na nebu.

Zbogom dragi!


Post je objavljen 08.06.2007. u 23:03 sati.