Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/andjeomali

Marketing

Usamljena

Imam utisak da ovaj dan nema kraja. Videla sam se sa neki prijateljima. Reakcije su bile čudne ili su meni samo tako zvučale..."Šta je sa tobom? Zašto si tak mršava? Da li imaš anoreksiju? ". Od pitanja gde mi je dečko sam se ježila. Smeškala sam se i trudila se sakriti nervozu. Došla sam doma misleći da ću se odmoriti i opustiti. Neki mali vrag mi nije dao mira i konektovala sam se na internet da proverim poštu. Imala sam šta videti. Mail od NJEGA. Da li da ga čitam ili samo kliknem delite. Kad god sam se dvojmila imam utisak da sam pogrešila...napravila pogrešan odabir headbang . Pročitala sam mail. Toliko sam se uznemirila da sam plakala. Napisao mi je analizu naše završene veze. Iz njegove točke ja sam kriva za sve, ja sam uzrok prekida i što me najviše uznemirilo je to što sam u njegovim očima loša osoba. Nisam od onih koje istina vređa, naprotiv volim čut istinu, ali prosto ne mogu verovati da doista misli da sam loša ili zla. Nakon svega što sam činila za njega i za nas, nakon svih onih mali sitnica kojima sam mu pokazivala koliko mi je stalo i koliko ga volim...nikada nisam pomislila ružno, nikad nisam željela da ga povredim ili uvredim. Mislim da je njemu lakše da ovako misli jer je u ubeđenju da će lakše krenuti dalje i da će skinuti krivicu sa sebe lud.U životu ne ide to tako. Budi jak i stani iza svojih dela i reči.
"zar je važno ko je kriv
kad me pitaš gdje si
zar je važno ko je kriv
kad se sve već to desi"
Meni doista više nije važno ko je kriv za što a ko nije. Nismo više skupa zašto se sada zamarati sa tim. Pokušali smo pričati jednom i videli da ni priča ne pomaže blabla. A kako bi išta moglo i krenuti kad sam ja pokušala lepo a on zauzeo onaj "mačo" stav, ja sam jak a ti plači? Pisao je tak neke glupe stvari...nisam mu odgovorila. Isplakala sam se a znam da nije trebalo...jače je bilo od mene, naprosto su suze same tekle. Imam osećaj da ga još uvek volim....nisam sigurna, možda mi samo nedostaje.
Bila sam sama doma celi dan i osećala sam se usamljeno. Nisam želela ići van. Negde oko 22h sam pozvala prijateljicu na mobitel samo da joj kažem da ćemo se sutra videti i da joj poželim laku noć jer znam da je i ona sama doma.
Sutra je novi dan i nadam se da neće biti trzavica kao danas mah

Post je objavljen 08.06.2007. u 22:19 sati.