Marketing
sasvim subjektivno
Photo by: Brunhilda
MOJA VIZIJA UMJETNOSTI
Umjetnost je širok pojam. Pogotovo u današnje vrijeme. Na tom području, pogotovo ako je u pitanju likovna umjetnost, potpuni sam laik. Znam ponešto, za jednu opću kulturu primjereno (no nikad dosta), ali nisam stručnjak.
Nikada mi neće biti jasno zašto su neke Murtićeve slike umjetnost, pa tako ni neke Picassove, ili kojeg drugog renomiranog autora. Što ne znači da nemaju djela vrijedna svake naše pozornosti.
Često sam slušala pitanja: „Zašto je to umjetnost?“ No nisam znala odgovor. To bi mi neki spočitavali, jer se kao razumijem u književnost i jer sam kao kreativna. Nema to veze s tim da znam točno definirati što bi bila umjetnost.
Umjetnost je, kaže Vladimir Anić u svom Rječniku hrvatskoga jezika, stvaralačka djelatnost osnovana na osjetilnosti i izražena pomoću govorene ili pisane riječi, glasa, linija, boja, pokreta, plastičnog oblika, konstrukcije i dr. U drugoj natuknici navodi da je umjetnost velika vještina u čemu.
Umjetnik je pak onaj koji stvara umjetnička djela, stvaralac u umjetnosti ili, razgovorno, onaj koji nešto vrlo dobro radi.
Međutim, moj doživljaj umjetnosti meni je sasvim dovoljan da znam da je neka slika, skulptura, skladba, pjesma, roman umjetničko djelo. No, to je čisto moje osjećanje i potpuno subjektivno. Možda se čak i kosi s nekim načelima umjetnosti. Često mi to nije važno.
Na uglu Bogovićeve ulice i Cvjetnog trga izlog je jedne izložbeno-prodajne galerije koja se nalazi u Oktogonu. Predive radove imaju tamo. Zadnje što sam primjetila bile su krasne skulpture aktova, izrađene, mislim, u bronci. Melem za oči.
Ali moje prvo doživljavanje tog izloga zbilo se pred desetak godina.
Prijateljica i ja često smo se prije škole nalazile na Trgu i to dosta ranije kako bismo mogle skoknuti do Dobrog zvuka. To je, naime, dućan u kojem prodaju rabljene LP ploče, CD-e i ine stvari. Tamo smo opskrbljivale svoje kolekcije longplejki. Na putu do tog dučkasa prolazile smo pokraj te, već spomenute, galerije.
Jednoga dana jedna nam je slika skrenula pogled.
Ulje na platnu, rad nama nepoznatog slikara, cijena 3600 kuna. Na slici bonaca i stara drvena barka čiji se odraz vidi na tom uljanom moru. Gotovo kao fotografija.
Klišejizirani motiv, ali nas je ostavljao bez daha. Slika je govorila nebrojeno mnogo riječi.
Sjele bismo tamo, ispred galerije, na kamene žardinjere i jednostavno šutke promatrale.
Znalo se dogoditi da se toliko zadubimo u misli i u sliku da bismo zaboravile na vrijeme (i zakasnile u školu).
Trajalo je to nekoliko mjeseci. Bile smo presretne što nisu nikako uspjevali prodati sliku. Dolazile smo pred nju nekoliko puta tjedno. Ne samo prije škole, nego i prije nekog dogovora, samo da je malo pogledamo. Kao dvije zaluđene, fanatične, pubertetske frikuše.
Nisam nikada vidjela Mona Lisu, ali po pričanjima i prašini koju i dan danas diže, mislim da je ova slika s njom u rangu.
Već navikle na svoj ritual, došle smo i toga dana.
Nije je bilo u izlogu. Kroz staklo smo vidjele ženu i muškarca s osmijehom na licu i prodavačicu koja pažljivo zamotava sliku. Našu sliku.
Šutile smo skamenjene.
Više je nikada (naravno) nismo vidjele.
Ostala je samo slika u našim glavama.
Za mene je to umjetnost – djelo, bila to slika, skulptura, pisana riječ ili što god, na mene treba ostaviti pečat. Probuditi osjećaje za koje nisam ni znala da ih imam, pokrenuti moje misli, potaknuti maštu, stvoriti priču, ispričati priču. A umjetnik je onaj koji to postiže.
Svatko vjerojatno ima svoj doživljaj umjetnosti. Kakav je Vaš?
Post je objavljen 08.06.2007. u 17:27 sati.