Marketing
Neobično za nas....
Danas ćemo krenuti malo neuobičajeno. Kada stignete do kraja posta, shvatit će te zbog čega..
Za početak, donosimo malo – pa malo muške krvi. Ne doslovno, naravno....mada....hm...
Dotični je bivši bloger. Nema smisla navoditi adresu bloga, obzirom da je svoj blog davno obrisao, iz njemu znanih razloga.
Sam post i nema veze sa dijetom. Ali ima sa karakterom. Danas ćemo se baviti upravo tim aspektom ovog bloga. Karakterclub, kao i naša neslužbena uzrečica (Tko izda p....), doista su primjenljivi u svakom segmentu života. Samo razmislite .....primjena neograničena...
Dakle, slijedi naš gost urednik, jedan u nizu....
Prvo ću izogovarati dvije svima poznate dame (Wanda i Ledena), a zatim pokušati napisati nešto suvislo o zadanoj mi temi.
Znaci, te dvije gospodje, koje se nisu opće vidjele (hvala b(L)ogu) a poznate su mi iz ril lajfa, jako su brbljave. Imaju slične interese i općenito su dvije kokoši. Čuju se 132,8999 puta na dan, pričaju, dopisuju se, a mislim da ni same ne kuže što su jedna drugoj govorile. No, usprkos tim njihovim uočenim nedostacima, jednog lijepog, dobrog muškarca sa iznimno blagim karakterom koji je pri tom u punoj zrelost, financijski neovisani i spreman za ozbiljna druženja sa damama suprotnog spola, koje moraju biti dugonoge, obdarene vrlinama i nimalo...NIMALO pametne, priznajem da su iznimno lijepe, dobre, pametne i...lagano punašne. Onako...egzotične, uzbudljive.
Eto, tol'ko o ogovaranju. Kao što vidite, pokušao sam ali nisam uspio. Jer, kako to obično biva u muškom svijetu, svaki pokušaj ogovaranja ili bilo kakvog razgovora se pretvori u samohvalu (u mom slučaju istinitu) pa zatim malo selfmarketinga i ako se koja „pametna“ zakači, pa još nešto i bude...ipak mi imamo dvije glave, a onom pametnijom razmišljamo...katkad.
Ipak, evo javno im priznajem: ŽENE VLADAJU!
A, nije ni čudo, ipak ženski mozak može percipirati dvije stvari istovremeno bez gubitka koncentracije i začudo, u isto vrijeme upravljati jezikom. Tim, tako mi dragim ženskim organom.
Pokušaj suvislog opisa zadane mi teme.
Zadana tema: Okus Hrvatske
Naravno, kao i uvijek već neko vrijeme pišem i brišem, brišem i pišem. Svaka misao koja mi sjevne i koju želim opisati...pa... ne mogu je izreći onako kako osjećam. Zašto? Zato što sam nešto stvorio i sada bih trebao paziti na izgovorene riječi, misli. Znate...možda će mi naštetiti katkad. Ali, ja tako jednostavno ne mogu, pa ću pisati onako iz duše, kako mi misli dolaze i riječnikom koji inače koristim. Možda i profulam Jebi ga, ako se netko ljuti, ko mu kriv.
Osjećate li se katkad poniženima? Manipuliranim? Izigranim? Osjećate li da Vam je netko ukrao mladost, budućnost, perspektivu koju ste nekada vidjeli?
Jeste li ratovali? Dok su drugi (vaša generacija) studirali? Možete li se zaposliti bez diplome? Gdje? Vjerujete li da zaista IMAMO HRVATSKU!?
Vjerujete li da su neki pojedinci toliko pametniji od Vas, od nas, da mogu izgraditi imperije u državi koja je nastala u ratu? Kako? Tko im je to omogućio?
Ima li pravde u životu?
Imate li djecu? Koja je njihova budućnost? Što im želite u životu?
Osjećate li se ponekad tako? Postavljate li si ikad takva pitanja?
Ako Vas slične stvari ne opterećuju, onda ovaj tekst nije za Vas, pa lijepo kliknite nekud dalje u prostranstva nula i jedinica.
Uglavnom, to je jezgra razmišljanja iz koje je nastao Okus Hrvatske. Ta razmišljanja i moj jebeni karakter. Oduvijek sam želio mijenjati svijet i vjerovao u dobrotu. Što sam stariji, potrebu za mijenjanjem svijeta osjećam sve više, a u ljudsku dobrotu vjerujem sve manje.
Evo, za koju godinu trebamo ući u EU. Pametniji od mene lamentiraju na temu godinama i vjerujem da znate sve što znam i ja. Hrvatska je puna školovanih ljudi, doktora znanosti, ekonomista, politologa. Ljudi koji mogu i znaju voditi državu. Pa, jednostavno mi je nerazumljivo da već ne pušemo Švedskoj za vrat uz svu silu znanja i mogućnosti koje nam pružaju akademici i profesori sa fakulteta. Po pitanju društvenih i ekonomskih standarada. Trebali bi ovo, trebali bi ono. Ajde, ajde dragi moji umnici i sposobnjaci, poduzmite nešto, nešto konkretno i povedite svoje ovčice u ljepšu i bolju budućnost.
Onda se sjetim narodnih mudrosti od kojih su mi se dvije urezale u pamćenje. Podijelit ću ih sa Vama.
Nmbr 1:
Hrvati su kao vatra. Dobri sluge, loši gospodari.
Nmbr 2:
Gdje su dva Hrvata tu su tri stranke.
Ako uđemo u analizu tih misli, neumoljivo moramo razmišljati o iskustvima koji su doveli do ovakvih iskaza. Moja prajvat analiza je došla do razine prepoznavanja ljudske zloće i zadovoljenja sebe i samo sebe, pa onda još svoje obitelji pa tako...
Znate ono...sve po zakonu, a morala i poštenja nigdje.
Kad razmišljam u EU uvijek se sjetim sela. Nisam siguran zašto, što sam stariji selo mi je sve draže. Vjerojatno zbog ljudi. Oni su navikli živjeti od svog težačkog rada. Oni nemaju sigurnu plaću, samo vjeru u sebe i nebo - da im neće donijeti sušu ili tuču, da će stoka imati što jesti i da će vrt i polja roditi plodovima. Neumoran rad, od jutra do mraka. A stoka su živa bića. Treba ih hraniti, svaki dan, čistiti, njegovati.
Sav njihov rad i i ono što stvaraju su pod znakom pitanja. Nikad ne znaju što donosi sutra. Selo je najčišći i najtvrđi oblik života.
Nemojte sada o poticajima, o blokadama, o njihovom nezadovoljstvu. Tko god nije iskusio takav način života nema pravo na upadice. Prvo probaj i iskusi, pa onda reci što misliš.
E, sad...EU.
Ajmo zamisliti EU kao gazdu u selu. Ajmo zamisliti Hrvatsku kao neku obitelj koja živi u selu.
Tko pametan može misliti da gazda u selu želi još jednog gazdu koji će mu konkurirati.
Gazda može željeti da mu ostali u selu, nadničari, dobro žive, da osjećaju sigurnost i budu lijepo plaćeni za svoj rad, da dobro odgajaju djecu, da školuju djecu onoliko koliko je potrebno da bi i ta djeca kasnije radila na njegovim posjedima, da seljaci imaju lijepe kuće i uređena dvorišta. Svaki gazda u selu želi idilu, ali onakvu kakva njemu odgovara. On želi da drugi rade za njega, a da njegova djeca završavaju fakultete, školuju se i žive od rada drugih.
Pa se pitam: Zašto EU financira uređenje katastarskih čestica u cijeloj nam Lijepoj Našoj i zašto EU financira srednje školstvo, a ne recimo visoko obrazovanje i znanost?
HHMM, zašto, zašto. To moj mali mozak ne može dokučiti, ili ipak može?
Svijet funkcionira po vrlo jednostavnim principima. Po principima jačeg. Pogledajte Ameriku. Guzi sve narode ovog svijeta . Koliko god se odmakli od srednjeg vijeka, još uvijek postoje robovlasnici i robovi.
A imam nekakav blesavi filing da robo ili bilo kakvi drugi vlasnici nismo. Čak ni svoje sudbine.
Ne shvatite me krivo, nisam EUfob, niti antiglobalist. Pokušavam doseći najviši oblik ljudske svijeti...biti realan.
Hauever, povijest kao učiteljica mudrosti nam daje servirane lekcije. Nije stvar u revolucijama, niti u nasilnom, niti u nenasilnom rušenju vlasti. Princip napretka ili nazatka je vrlo jednostavan.
Zove se samoorganiziranje. Zove se uočavanje mogućnosti i akcija da se ona kreira. Jer pametni su rekli: Budućnost se ne događa. Nju netko stvara.
I dok naša država hrli u potpisivanje sporazuma, ugovora, kredita, zaduženja, namjera i koje čega, ja se pitam razmišljaju li oni o meni, ili o mom djetetu ili o ovoj bakici što kopa po kontejneru? Ili razmišljaju onako učeno...globalno, makroekonomski?
Kad kažem država ja mislim na sebe, moju ženu, moju djecu, moju obitelj na tebe koji čitaš ove retke, na tvoju djecu i obitelji, prijatelje.
Svaki jebeni i nejebeni pojedinac koji ovdje živi i plaća porez, svi zajedno čine državu. Bar bi to tako trebalo biti.
I opet moj glupi filing da oni koje smo izabrali, obnašatelji vlasti, koji nas vode u budućnost i u naše ime potpisuju naš daljnji put ne gledaju to baš tako.
Nekako mi se čini da oni gledaju državu kao nešto imaginarno, kao neku formu koja je izdvojena i sama sebi svrha. A oni koji čine tu formu, eto, oni su tu da plaćaju porez, čkome, ne pitaju provokativna pitanja i da im se dive. Jer ipak su oni nadljudi. Oni su u stanju biti ministar, voditi cijeli resor, sjediti u raznim upravnim odborima, i sve to jednoj osobi.
A ja, ja sam glup ko kurac, očito. Ja npr. kad radim neki plan, treba mi bar deset dana, pa tone pročitane literature, pa iskustva drugih po toj temi i onda se pitam kako su ovi naši političari tako sposobni?
Očito da me je priroda zakinula po mom rođenju jer nemam takve kapacitete, ali s čim imaš s tim klimaš (mada ja IMAM, nije samohvala, i slabo se klima, više STOJI).
Eto, dragi moji ljudi to je Okus Hrvatske.
Ono što mi radimo na internetu je slaba slika naše namjere. Ipak, radimo danonoćno, tražimo investitore i cijeli projekt će ugledati svjetlo dana kad tad, ali će ga ugledati.
A kad bude gotovo...pa pružit će ljudima da razvijaju svoje biznise na najefektivniji način. Vidjet ćete.
Do tada, dobro mi „stojte“ i ostanite zdravi i debeli!
Imam parolu za majice:
Bolje se ljuljat neg' nažuljat!
Kak bi rekla moja b(l)ogovska kćer...pozzz & kiss.
Goran Vodopija
Znaci, te dvije gospodje, koje se nisu opće vidjele (hvala b(L)ogu) a poznate su mi iz ril lajfa, jako su brbljave. Imaju slične interese i općenito su dvije kokoši. Čuju se 132,8999 puta na dan, pričaju, dopisuju se, a mislim da ni same ne kuže što su jedna drugoj govorile. No, usprkos tim njihovim uočenim nedostacima, jednog lijepog, dobrog muškarca sa iznimno blagim karakterom koji je pri tom u punoj zrelost, financijski neovisani i spreman za ozbiljna druženja sa damama suprotnog spola, koje moraju biti dugonoge, obdarene vrlinama i nimalo...NIMALO pametne, priznajem da su iznimno lijepe, dobre, pametne i...lagano punašne. Onako...egzotične, uzbudljive.
Eto, tol'ko o ogovaranju. Kao što vidite, pokušao sam ali nisam uspio. Jer, kako to obično biva u muškom svijetu, svaki pokušaj ogovaranja ili bilo kakvog razgovora se pretvori u samohvalu (u mom slučaju istinitu) pa zatim malo selfmarketinga i ako se koja „pametna“ zakači, pa još nešto i bude...ipak mi imamo dvije glave, a onom pametnijom razmišljamo...katkad.
Ipak, evo javno im priznajem: ŽENE VLADAJU!
A, nije ni čudo, ipak ženski mozak može percipirati dvije stvari istovremeno bez gubitka koncentracije i začudo, u isto vrijeme upravljati jezikom. Tim, tako mi dragim ženskim organom.
Pokušaj suvislog opisa zadane mi teme.
Zadana tema: Okus Hrvatske
Naravno, kao i uvijek već neko vrijeme pišem i brišem, brišem i pišem. Svaka misao koja mi sjevne i koju želim opisati...pa... ne mogu je izreći onako kako osjećam. Zašto? Zato što sam nešto stvorio i sada bih trebao paziti na izgovorene riječi, misli. Znate...možda će mi naštetiti katkad. Ali, ja tako jednostavno ne mogu, pa ću pisati onako iz duše, kako mi misli dolaze i riječnikom koji inače koristim. Možda i profulam Jebi ga, ako se netko ljuti, ko mu kriv.
Osjećate li se katkad poniženima? Manipuliranim? Izigranim? Osjećate li da Vam je netko ukrao mladost, budućnost, perspektivu koju ste nekada vidjeli?
Jeste li ratovali? Dok su drugi (vaša generacija) studirali? Možete li se zaposliti bez diplome? Gdje? Vjerujete li da zaista IMAMO HRVATSKU!?
Vjerujete li da su neki pojedinci toliko pametniji od Vas, od nas, da mogu izgraditi imperije u državi koja je nastala u ratu? Kako? Tko im je to omogućio?
Ima li pravde u životu?
Imate li djecu? Koja je njihova budućnost? Što im želite u životu?
Osjećate li se ponekad tako? Postavljate li si ikad takva pitanja?
Ako Vas slične stvari ne opterećuju, onda ovaj tekst nije za Vas, pa lijepo kliknite nekud dalje u prostranstva nula i jedinica.
Uglavnom, to je jezgra razmišljanja iz koje je nastao Okus Hrvatske. Ta razmišljanja i moj jebeni karakter. Oduvijek sam želio mijenjati svijet i vjerovao u dobrotu. Što sam stariji, potrebu za mijenjanjem svijeta osjećam sve više, a u ljudsku dobrotu vjerujem sve manje.
Evo, za koju godinu trebamo ući u EU. Pametniji od mene lamentiraju na temu godinama i vjerujem da znate sve što znam i ja. Hrvatska je puna školovanih ljudi, doktora znanosti, ekonomista, politologa. Ljudi koji mogu i znaju voditi državu. Pa, jednostavno mi je nerazumljivo da već ne pušemo Švedskoj za vrat uz svu silu znanja i mogućnosti koje nam pružaju akademici i profesori sa fakulteta. Po pitanju društvenih i ekonomskih standarada. Trebali bi ovo, trebali bi ono. Ajde, ajde dragi moji umnici i sposobnjaci, poduzmite nešto, nešto konkretno i povedite svoje ovčice u ljepšu i bolju budućnost.
Onda se sjetim narodnih mudrosti od kojih su mi se dvije urezale u pamćenje. Podijelit ću ih sa Vama.
Nmbr 1:
Hrvati su kao vatra. Dobri sluge, loši gospodari.
Nmbr 2:
Gdje su dva Hrvata tu su tri stranke.
Ako uđemo u analizu tih misli, neumoljivo moramo razmišljati o iskustvima koji su doveli do ovakvih iskaza. Moja prajvat analiza je došla do razine prepoznavanja ljudske zloće i zadovoljenja sebe i samo sebe, pa onda još svoje obitelji pa tako...
Znate ono...sve po zakonu, a morala i poštenja nigdje.
Kad razmišljam u EU uvijek se sjetim sela. Nisam siguran zašto, što sam stariji selo mi je sve draže. Vjerojatno zbog ljudi. Oni su navikli živjeti od svog težačkog rada. Oni nemaju sigurnu plaću, samo vjeru u sebe i nebo - da im neće donijeti sušu ili tuču, da će stoka imati što jesti i da će vrt i polja roditi plodovima. Neumoran rad, od jutra do mraka. A stoka su živa bića. Treba ih hraniti, svaki dan, čistiti, njegovati.
Sav njihov rad i i ono što stvaraju su pod znakom pitanja. Nikad ne znaju što donosi sutra. Selo je najčišći i najtvrđi oblik života.
Nemojte sada o poticajima, o blokadama, o njihovom nezadovoljstvu. Tko god nije iskusio takav način života nema pravo na upadice. Prvo probaj i iskusi, pa onda reci što misliš.
E, sad...EU.
Ajmo zamisliti EU kao gazdu u selu. Ajmo zamisliti Hrvatsku kao neku obitelj koja živi u selu.
Tko pametan može misliti da gazda u selu želi još jednog gazdu koji će mu konkurirati.
Gazda može željeti da mu ostali u selu, nadničari, dobro žive, da osjećaju sigurnost i budu lijepo plaćeni za svoj rad, da dobro odgajaju djecu, da školuju djecu onoliko koliko je potrebno da bi i ta djeca kasnije radila na njegovim posjedima, da seljaci imaju lijepe kuće i uređena dvorišta. Svaki gazda u selu želi idilu, ali onakvu kakva njemu odgovara. On želi da drugi rade za njega, a da njegova djeca završavaju fakultete, školuju se i žive od rada drugih.
Pa se pitam: Zašto EU financira uređenje katastarskih čestica u cijeloj nam Lijepoj Našoj i zašto EU financira srednje školstvo, a ne recimo visoko obrazovanje i znanost?
HHMM, zašto, zašto. To moj mali mozak ne može dokučiti, ili ipak može?
Svijet funkcionira po vrlo jednostavnim principima. Po principima jačeg. Pogledajte Ameriku. Guzi sve narode ovog svijeta . Koliko god se odmakli od srednjeg vijeka, još uvijek postoje robovlasnici i robovi.
A imam nekakav blesavi filing da robo ili bilo kakvi drugi vlasnici nismo. Čak ni svoje sudbine.
Ne shvatite me krivo, nisam EUfob, niti antiglobalist. Pokušavam doseći najviši oblik ljudske svijeti...biti realan.
Hauever, povijest kao učiteljica mudrosti nam daje servirane lekcije. Nije stvar u revolucijama, niti u nasilnom, niti u nenasilnom rušenju vlasti. Princip napretka ili nazatka je vrlo jednostavan.
Zove se samoorganiziranje. Zove se uočavanje mogućnosti i akcija da se ona kreira. Jer pametni su rekli: Budućnost se ne događa. Nju netko stvara.
I dok naša država hrli u potpisivanje sporazuma, ugovora, kredita, zaduženja, namjera i koje čega, ja se pitam razmišljaju li oni o meni, ili o mom djetetu ili o ovoj bakici što kopa po kontejneru? Ili razmišljaju onako učeno...globalno, makroekonomski?
Kad kažem država ja mislim na sebe, moju ženu, moju djecu, moju obitelj na tebe koji čitaš ove retke, na tvoju djecu i obitelji, prijatelje.
Svaki jebeni i nejebeni pojedinac koji ovdje živi i plaća porez, svi zajedno čine državu. Bar bi to tako trebalo biti.
I opet moj glupi filing da oni koje smo izabrali, obnašatelji vlasti, koji nas vode u budućnost i u naše ime potpisuju naš daljnji put ne gledaju to baš tako.
Nekako mi se čini da oni gledaju državu kao nešto imaginarno, kao neku formu koja je izdvojena i sama sebi svrha. A oni koji čine tu formu, eto, oni su tu da plaćaju porez, čkome, ne pitaju provokativna pitanja i da im se dive. Jer ipak su oni nadljudi. Oni su u stanju biti ministar, voditi cijeli resor, sjediti u raznim upravnim odborima, i sve to jednoj osobi.
A ja, ja sam glup ko kurac, očito. Ja npr. kad radim neki plan, treba mi bar deset dana, pa tone pročitane literature, pa iskustva drugih po toj temi i onda se pitam kako su ovi naši političari tako sposobni?
Očito da me je priroda zakinula po mom rođenju jer nemam takve kapacitete, ali s čim imaš s tim klimaš (mada ja IMAM, nije samohvala, i slabo se klima, više STOJI).
Eto, dragi moji ljudi to je Okus Hrvatske.
Ono što mi radimo na internetu je slaba slika naše namjere. Ipak, radimo danonoćno, tražimo investitore i cijeli projekt će ugledati svjetlo dana kad tad, ali će ga ugledati.
A kad bude gotovo...pa pružit će ljudima da razvijaju svoje biznise na najefektivniji način. Vidjet ćete.
Do tada, dobro mi „stojte“ i ostanite zdravi i debeli!
Imam parolu za majice:
Bolje se ljuljat neg' nažuljat!
Kak bi rekla moja b(l)ogovska kćer...pozzz & kiss.
Goran Vodopija
Zanimljivo?
Saznat ćemo. Doista nešto drugačije od onoga mna što smo ovdje navikli. Možda je malo neobičnosti ponekad i potrebno.
Tako slijedi još jedna neobičnost, neuobičajenost u Karakterclubu – imamo još jednog gosta. Ili bolje rečeno – gošću. Samozatajnu blogericu, jednu sa naše liste članica, inače školovanu šumarku i zaljubljenicu u prirodu, neni iz bajke.
Možda njezin post i nije toliko dugačak koliko smo navikli, no svakako u sebi sadrži dovoljno podataka koji će vas navesti na razmišljanje. I na poštovanje majčice Zemlje i prirode na njoj...
Šume, šume, najljepša vam hvala...
Uh, nije ovo lako. Nimalo, vjerujte mi. Kako, nakon silnih edukativno-poticajno-informativnih bravura, koje ste imali prilike čitati na ovom mjestu, koje je od samog nastanka bilo puno više od običnog bloga, napisati nešto novo i čitljivo?
Eto, i prethodna mi je rečenica spetljano zapetljana.
No, što sad?! Obećala sam i evo....
Pokušat ću vam dočarati i približiti veličinu i ljepotu skoro savršenog sustava, koji pokriva gotovo trećinu Zemljine kopnene površine i skoro 40% kopnene površine Lijepe naše.
Naravno, riječ je o šumama.
Osvrnite se malo lijevo i desno dok vozite cestom, zagledajte se u daljinu s vaših balkona, provirite kroz prozorčić dok letite avionom. I što vidite? Šuma, šuma, šuma....
Šuma je jedino prirodno bogatstvo koje ima vrlo važno svojstvo samoobnove i neprocjenjivu ekološku vrijednost (ovaj puta namjerno ne spominjem gospodarsku).
A drvo je najveće živo biće na Zemlji, koje živi i opstaje već 370 milijuna godina.
Otkako je čovjeka, drveće i šuma bili su sastavni dio njegova života, pružajući mu sklonište i zaštitu, hranu, lijek, građevnu tvar, gorivo, sigurnost....
Pa i danas, kad živimo unutar betonsko-željezno-plastičnih nastambi, hranimo se ciljano uzgojenom i proizvedenom, više ili manje zdravom hranom i liječimo se sintetičkim lijekovima, šuma je naša zaštitnica i čuvarica.
Znate li da 1 hektar zdrave crnogorične šume (za neupućene - to je površina od 100x100 metara):
- isparava dnevno oko 47.000 litara vode i time regulira klimu na udaljenosti od 60 km
- uskladištava i filtrira godišnje oko 2.000.000 litara vode
- proizvodi godišnje 21 tonu kisika
- filtrira godišnje 68 tona tvorničke prašine.
Impresivno, zar ne? Ali, kud je krenuo ovaj ludi svijet, bojim se bit će malo, vrlo brzo.
A svijet smo i mi. I vi i ja. I zagađujemo i onečišćujemo i uništavamo svakodnevno, svjesno ili ne, namjerno ili ne. Razmislimo malo o tome.
Osim ovih zapanjujućih brojaka, koje sam, priznajem, prepisala, jer do njih su došli stručniji i pametniji od mene
, šume nam pružaju i puno svega drugog, brojkama neiskazivog, ali jednako važnog i potrebnog.
Pokušajte jednom, što prije, ako već niste, kad ste umorni, tužni, ljuti, nervozni, umjesto zatvaranja i skrivanja unutar svoja četiri zida, uputiti se do najbliže šume, šumarka, gaja....
Vrijedi, vjerujte iskusnoj.
Jer, šuma odmara, šuma razgaljuje, šuma smiruje.
Ljepotu i osebujnost doživljaja šume teško je opisati. Treba ga doživjeti.
Kad nogom stupite u njeno okrilje, dočeka vas mir i organizirani nemir. I najmanji povjetarac dovoljan je da izmami čarobnu simfoniju lisnog orkestra u visinama. Svaki vaš korak proizvodi prateću šuškavu melodiju. Solo arije sakrivenih ptičjih primadona zvonko odjekuju svuda oko vas.
Vi se samo prepustite i uživajte.
A tek boje…. Nemoguće ih je sve upiti i zapamtiti. Mijenjaju se skoro svakodnevno. Od zimske snježne nevine bjeline, preko proljetnog napupalog mladog zelenila i jedre odrasle ljetne zrelosti, do jarke, razbuktale, vatrene jeseni, šuma opija i zavodi bojama.
Vi se samo prepustite i uživajte.
I dišite duboko, jer napisah već, šuma je naša tvornica kisika.
I hodajte lagano, ne žurite, upijajte ljepotu oko sebe, nahranite um, dušu i tijelo.
Kad se vratite u svakodnevno okruženje, bit će to napunjenih baterija, sigurna sam.
Ako susret sa šumom ponovite, osjećat ćete se sjajno.
Ako vam šetnje šumom postanu nešto «pod normalno», promijenit ćete život. Na bolje. I u fizičkom i u psihičkom smislu.
I zato krenite.
neni iz bajke
Uh, nije ovo lako. Nimalo, vjerujte mi. Kako, nakon silnih edukativno-poticajno-informativnih bravura, koje ste imali prilike čitati na ovom mjestu, koje je od samog nastanka bilo puno više od običnog bloga, napisati nešto novo i čitljivo?
Eto, i prethodna mi je rečenica spetljano zapetljana.
No, što sad?! Obećala sam i evo....
Pokušat ću vam dočarati i približiti veličinu i ljepotu skoro savršenog sustava, koji pokriva gotovo trećinu Zemljine kopnene površine i skoro 40% kopnene površine Lijepe naše.
Naravno, riječ je o šumama.
Osvrnite se malo lijevo i desno dok vozite cestom, zagledajte se u daljinu s vaših balkona, provirite kroz prozorčić dok letite avionom. I što vidite? Šuma, šuma, šuma....
Šuma je jedino prirodno bogatstvo koje ima vrlo važno svojstvo samoobnove i neprocjenjivu ekološku vrijednost (ovaj puta namjerno ne spominjem gospodarsku).
A drvo je najveće živo biće na Zemlji, koje živi i opstaje već 370 milijuna godina.
Otkako je čovjeka, drveće i šuma bili su sastavni dio njegova života, pružajući mu sklonište i zaštitu, hranu, lijek, građevnu tvar, gorivo, sigurnost....
Pa i danas, kad živimo unutar betonsko-željezno-plastičnih nastambi, hranimo se ciljano uzgojenom i proizvedenom, više ili manje zdravom hranom i liječimo se sintetičkim lijekovima, šuma je naša zaštitnica i čuvarica.
Znate li da 1 hektar zdrave crnogorične šume (za neupućene - to je površina od 100x100 metara):
- isparava dnevno oko 47.000 litara vode i time regulira klimu na udaljenosti od 60 km
- uskladištava i filtrira godišnje oko 2.000.000 litara vode
- proizvodi godišnje 21 tonu kisika
- filtrira godišnje 68 tona tvorničke prašine.
Impresivno, zar ne? Ali, kud je krenuo ovaj ludi svijet, bojim se bit će malo, vrlo brzo.
A svijet smo i mi. I vi i ja. I zagađujemo i onečišćujemo i uništavamo svakodnevno, svjesno ili ne, namjerno ili ne. Razmislimo malo o tome.
Osim ovih zapanjujućih brojaka, koje sam, priznajem, prepisala, jer do njih su došli stručniji i pametniji od mene
, šume nam pružaju i puno svega drugog, brojkama neiskazivog, ali jednako važnog i potrebnog.Pokušajte jednom, što prije, ako već niste, kad ste umorni, tužni, ljuti, nervozni, umjesto zatvaranja i skrivanja unutar svoja četiri zida, uputiti se do najbliže šume, šumarka, gaja....
Vrijedi, vjerujte iskusnoj.
Jer, šuma odmara, šuma razgaljuje, šuma smiruje.
Ljepotu i osebujnost doživljaja šume teško je opisati. Treba ga doživjeti.
Kad nogom stupite u njeno okrilje, dočeka vas mir i organizirani nemir. I najmanji povjetarac dovoljan je da izmami čarobnu simfoniju lisnog orkestra u visinama. Svaki vaš korak proizvodi prateću šuškavu melodiju. Solo arije sakrivenih ptičjih primadona zvonko odjekuju svuda oko vas.
Vi se samo prepustite i uživajte.
A tek boje…. Nemoguće ih je sve upiti i zapamtiti. Mijenjaju se skoro svakodnevno. Od zimske snježne nevine bjeline, preko proljetnog napupalog mladog zelenila i jedre odrasle ljetne zrelosti, do jarke, razbuktale, vatrene jeseni, šuma opija i zavodi bojama.
Vi se samo prepustite i uživajte.
I dišite duboko, jer napisah već, šuma je naša tvornica kisika.
I hodajte lagano, ne žurite, upijajte ljepotu oko sebe, nahranite um, dušu i tijelo.
Kad se vratite u svakodnevno okruženje, bit će to napunjenih baterija, sigurna sam.
Ako susret sa šumom ponovite, osjećat ćete se sjajno.
Ako vam šetnje šumom postanu nešto «pod normalno», promijenit ćete život. Na bolje. I u fizičkom i u psihičkom smislu.
I zato krenite.
neni iz bajke
E, sad slijedi onaj najteži današnji dio.
Mogli ste primjetiti da su se vremenom promijenile stvari na ovom blogu. Ne strašno, ne na loše, ali naše uredništvo, ono početno, zanosno, polako se osipalo. I sad, spala knjiga na dva slova...
Nije da se žalimo, daleko od toga. Puno, puno postova je ovdje napisano, puno dobrih diskusija razvezeno, pozitivnih vibri prošireno, bilo je ovo jedno krasno druženje.
No, došlo je vrijeme još jedne promjene.
Kao prvo, dugo i često smo spominjale ovdje svoju udrugu. Trebalo je neko vrijeme da se ideja kristalizira, da dobije svoj oblik.
I ovo je rezultat:
Ne možemo zanemariti prve početke ovog bloga. Sve je krenulo zbog poveće guze, prvo jedne, a onda još nas mnogo debeloguzih.
Dakle, prvi i osnovni razlog je debljina. Nećemo uljepšavati i pričati o ugodnoj popunjenosti. Gruba stvarnost priča samo o debljini.
Žalosna je činjenica da debljina u Hrvatskoj, slijedeći jedan od rijetkih svjetskih trendova, polako prelazi u pandemiju. Više od polovice žena i oko dvije trećine muškaraca u Hrvatskoj imaju višak kila. Zabrinjavajuća činjenica je da se najveći porast debelih osoba vidi među djecom.
Ovdje smo u nekoliko navrata pokušavali ukazati na probleme koji su sveprisutni oko nas. Zbog ovih nekoliko činjenica, odlučile smo napraviti udrugu koja će se prvenstveno baviti edukacijom – i to osobito dječje populacije. Taj najosjetljiviji dio društva treba odgajati tako da na svijet gledaju nekm drugim očima. Naša je vizija edukacijom, utjecajem preko medija, bilo klasičnih, bilo ovih, tzv. alternativnih, udruživanjem sa ostalim udrugama, vašim doprinosom i aktivnim uključivanjem, anulirati, barem donekle, štetne učinke bezbrojnih reklama koje uče našu djecu da je ono što je otrov i štetno, da je to cool i in.
Željeli bi utjecati na tijela državne uprave, prvenstveno na Ministarstvo zdravlja, te na Ministarstvo prosvjete, školstva i sporta, da na drugačije načine pristupe djeci koja se od svojih najranijih nogu nalaze u okruženjima van roditeljske kuće, i tamo uče konzumirati i jesti hranu koja je opće prihvaćena, a daleko je od zdrave hrane. Tu mislimo i na vrtiće ( u kojima je, nedavno, ipak krenuo program prehrane koji je puno zdraviji od onog prijašnjeg sa paštetama i hrenovkama), i na osnovnoškolce, i na srednjoškolce.
Također nam je namjera, nekako pokrenuti lokalne zajednice da ulažu više u mjesta gdje se mogu okupljati mladi, pod stručnim vodstvom, da otvore sportske objekte u svom vlasništvu za javne potrebe, potrebe građana, a prvenstveno mladih.
Zašto bi se rekreativno bavljenje sportom moralo plaćati? Barem ne oni mlađi od 18 godina.
Kao što vidite, debela guzica je povod, ali ...mi bi krenule iz početka. Od onih kojima je najpotrebnije SADA usaditi pozitivne i dobre navike kretanja i ispravne prehrane. MI..nismo još za baciti. Ali...smatramo da je potrebno bajviše uložiti u djecu i mladost. Pokazalo se, uvijek, kao najisplativija investicija.
Slijedeće, i najteže – moram objaviti pauzu. Do jeseni.
Napravile smo vam blog sa uputama za drugih 90 dana Un dijete. Link je sa strane.
Također je u formiranju blog sa receptima Karakterkluba
koji su bili objavljeni na ovom blogu tokom svih ovih mjeseci. Recepti su razvrstani pojedinačno za proteinski, škrobni, ugljikohidratni i voćni dan, kako bi vam se olakšalo pretraživanje. Nije još do kraja uređen, ali se možete već poslužiti i potražiti inspiraciju. Link će biti stavljen sa strane.
Također je u nastajanju blog sa savjetima za njegu, koje je pisala naša Lorraine.
Evo, učinile smo sve da vam olakšamo daljnju borbu.
One koje su zainteresirane za članstvo u udruzi – čekamo. Sa aktivnim radom namjeravamo krenuti negdje u desetom mjesecu. Sada, trenutno – ne smijem vam jednostavno sve odati. Neke su stvari ipak slatka tajna. Trebamo nešto imati za iznenađenje i na jesen, zar ne?
Naš mail je i dalje otvoren za sve. Kako ovaj službeni, tako i naši privatni mailovi. Samo, molim vas, obratite pažnju na mail - od danas imamo dva maila, uz onaj stari još i karakterclub1@gmail.com.
Imate li kakvih nedoumica, potrebe za rječju utjehe, želite li se učlaniti u udrugu ili bi samo s nekim, ovako, virtualno porazgovarali . samo naprijed....Vidimo se na jesen!!!
Ne zaboravite i ovo: još stignete naruciti majice naše Demjan, koje možete dobiti pouzecem. Majice mogu naruciti apsolutno svi, kako clanovi Kluba, tako i oni drugi. Podsjetimo se još jednom tri osnovna modela, uz koje vam sada naznacujemo i cijene, koje ukljucuju i poštarinu.
Model br:1 120 kn (ukljucena poštarina)
Model br:2-4 100 kn (ukljucena poštarina)
A onda…
1. Prije svega pažljivo proucite velicine prema ovoj tablici:
Da bi odredili koja vam velicina najviše odgovara pomnožite širinu majice koja vas interesira sa dva i dodajte 2 do 4 cm (ovisno koliko želite da bude ugodnija za nošenje) i usporedite sa svojim opsegom grudi ili pasice (nalazi se nešto malo niže od struka za model br:1). Majica 2 je na raspolaganju i u XL velicini!
Narudžbe za majice primamo stalno, ali ih isporucujemo svakih 15 dana, što znaci da ce prva narudžba krenuti za 15 dana pocevši od današnjeg dana.
2. Pošaljite mail na našu e-mail adresu
karakterclub@gmail.com
karakterclub1@gmail.com
uz obavezne podatke, a to su:
IME I PREZIME:
VELICINA I MODEL:
TOCNA ADRESA:
TELEFON:
MOBITEL:
I to je to. Eto, kupite majice i reklamirajte nas malo! Prihod od prodanih majica ide u našu Udrugu, gdje vas ocekujemo u velikom broju!
Model br:1 120 kn (ukljucena poštarina)
Model br:2-4 100 kn (ukljucena poštarina)
A onda…
1. Prije svega pažljivo proucite velicine prema ovoj tablici:
Da bi odredili koja vam velicina najviše odgovara pomnožite širinu majice koja vas interesira sa dva i dodajte 2 do 4 cm (ovisno koliko želite da bude ugodnija za nošenje) i usporedite sa svojim opsegom grudi ili pasice (nalazi se nešto malo niže od struka za model br:1). Majica 2 je na raspolaganju i u XL velicini!
Narudžbe za majice primamo stalno, ali ih isporucujemo svakih 15 dana, što znaci da ce prva narudžba krenuti za 15 dana pocevši od današnjeg dana.
2. Pošaljite mail na našu e-mail adresu
karakterclub@gmail.com
karakterclub1@gmail.com
uz obavezne podatke, a to su:
IME I PREZIME:
VELICINA I MODEL:
TOCNA ADRESA:
TELEFON:
MOBITEL:
I to je to. Eto, kupite majice i reklamirajte nas malo! Prihod od prodanih majica ide u našu Udrugu, gdje vas ocekujemo u velikom broju!
Pozdrav od Ledene!!!!
Post je objavljen 08.06.2007. u 08:00 sati.