Nisam pisao neko vrijeme. Nisam imao vremena, a kad sam imao vremena, nisam imao zivaca...znate kako je...
U meğuvremenu se svasta nesto izdogadjalo, Wakan se ozenio, Pero se vratio iz Italije, posao me malo stisnuo, dosli su i ispitni rokovi...svega ima.... e, na Wakanovom vjencanju sam uhvatio podvezicu, a Bubi buket. Opa...
Ove retke pisem s posla, gdje sam, usput budi receno od osam jutros, ne, ne placaju mi prekovremene...
Uzeo sam maloprije pauzu, posao u restoran do i narucio kavu s mlijekom, hladnim, nekako mi bolje pase u zadnje vrijeme.
Sjeo sam u "izlog", (pokraj prozora), i malo promatrao ljude.
Svega ima u ovom nasem malom gradu.
Ono sto me iznenadilo, je da ja to sve slabije podnosim. Ljudi mi idu na zivce.
Skoro svi, osim onih dragih.
A nikad nije bilo tako. Morali ste imati jako dobar razlog da mi postanete antipaticni. Danas ste to skoro po defaultu.
Posao je kriv zbog toga, znam to. Previse ljudi koji od tebe nesto ocekuju, za nista, ili za saku bezvrijednih kuna.
Odgovoran si, moras to. Jebiga, to je lose...
I zato mi idu na zivce. Oni koje znam, a i oni drugi, nepoznati.
Fali mi malo mira, a "Oazu-Mljet" su vec zaposjeli turisti. Jebiga, jed je jed, ali turisti su kruh..
Zar je prokleti multitasking napravio od mene, ili jos uvijek pravi a jako mu dobro ide, covjekomrsca??
Ah ljudi, tako bih volio da mi je dosadno barem jedan ubogi dan.
Post je objavljen 06.06.2007. u 18:53 sati.