Doma sam prilično zaposlena. Upravo sam došla s sastanka u crkvi. Tako je krasna večer, a ja bih mogla sjesti i plakati. Dala bih sve da zaplačem, s glavom u tvom krilu i s tvojim dragim obrazom na mojoj kosi. Tako te večeras volim. Uopće ne mogu zamisliti svijet bez nas. Cijelo vrijeme kad nismo skupa, ja sam te gladna. Čeznem za tvojom blizinom. Čini mi se da iz tebe diše utjeha i toplina koje su mi potrebne da bi me održale smirenom. Dugo nakon što se prestaneš smijati čujem tvoj smijeh koji juri gore i dolje po mojim venama-a ipak- jesmo li mi san? Jesmo li mi premladi da bismo našli jedno drugo? Voljela bih da si sada ovdje, bar na trenutak. Hajde da se nađemo u nekom malom mjestu i da šećemo, da nađemo polje gdje ćemo promatrati kako se tratinčice otvaraju. Zaista te volim, ovi dani bez tebe su doista nemogući...
Post je objavljen 05.06.2007. u 22:14 sati.