Marketing
Ljeto i Indijanci u Maksimiru
Obožavam Maksimir.
Kao djevojčica sam dane provodila u njemu. Maltertirala oca, koji je srećom bio prosvjetni radnik pa je imao vremena. Tamo sam prvi put otišla na 'veliki tobogan', onaj žuti, kojeg danas više nema, i tamo sam prvi put, visoko gore, na toboganu zapela. Zbog Maksimira sam danima hodala s kvrgom na glavi - tamo me prvi puta opalila ljuljačka u glavu, ona stara, teška, sa sjedalicom od drveta i željeza.
Kao klinka po Maksimiru sam se s društvom vozala biciklom po potocima, tražila grobove (kojih da, ima, ali to ćete istražit sami!) užasavala starice, derala koljena, nagovarala psa da izađe iz jezera i plašila parove koji su tamo došli po malo romantike.
Kao srednjoškolka sam zatelebano na četvrtom jezeru promatrala izvjesnog Marka iz Kulture kako dresira vučjake (među kojima je naravno bio i moj. Vučjak, mislim.) S najboljom sam prijateljicom u Maksimir redovno išla u šetnju, traćati i hihotati se, maltretirati manijake, rugati se ženama koje umjesto da po parku šeću u trenirci i tenisicama, poput nas, to čine odjeveni za grad. (Ne znam otkuda nam ta ideja da se po Maksimiru mora hodati sportski odjeven i u tenisicama, no, i dan danas kad zalutam u park, a da nisam sportski odjevena, spopadne me nekakva nelagoda.)
I kad mi je Maksimir na faksu već lagano dosadio - jer nije 'bio ni nlizu engleskim parkovima' (koje li ironije!) - ipak me Ana svake nedjelje vukla upravo tamo u šetnju. Od tada do danas, puno se promijenilo. Ana više ne živi u Zagrebu, ja sam psa zamijenila mačkom, a redovne šetnje Maksimirom, tek povremenom kavom. U Zoološkom vrtu nema više ni pingvina ni slonice. Maksimirske su staze uređenije, a ima ih i poučnih!, Vidikovac opet radi, Švicarska kućica i Paviljon Jeka su obnovljeni, a ulaz i čuvareva kućica se upravo obavljaju.
I sve bi to bilo super i za pohvalu da nije jedne stvari. Prije par sam tjedana bila u Maksimiru na događanju s Navajo Indijancima koje je organiziralo Hrvatsko-američko društvo u sklopu Red Rocks Arts&Crafts Festivala. I bilo je super - donijeli smo dekicu, kupili si sladoled, slušali koncert Keitha Secole, opuštali se... Čak sam se uspjela probiti među svom onom djecom da i mene Lucas, tradicionalno odjeveni Indijanac koji je kasnije za vrijeme koncerta plesao na pozornici, po licu iscrta. (Što mi je, naravno, po putu doma
donijelo brdo čudnih pogleda.) Ne samo da je bilo super, nego je to bilo prvi puta da sam se na taj način provela u Maksimiru. Znam da je vjerojatnost velika da su horde Amerikanaca koje su na ledini pred pozornicim piknikovale možda imale nešto malo s atmosferom, jer je većina Hrvata bila kruto zaljepljena na stolce, no ipak...
Pišem to baš danas, jer sam ljuta na ljude koji upravljaju Maksimirom. Naime, nakon takve jedne divne subote, poželjela sam ih još - poželjela sam da se ne moram voziti do Bundeka, ili hodati na Sljeme ili organizirati društvo da se ide u Park šumu Golubinjak, već da to isto sve mogu doživjeti u Maksimiru. I pobjesnjela na njih jer se nisu potrudili dovesti nekog tko će mi svakog vikenda tamo prodavati cugu i jela s roštilja, koja mogu jesti sa svoje piknik-dekice dok neki bend (a nije da ih imamo malo!) svira...
Pišem to baš danas, jer prošlo ljeto u Maksimiru i nije bilo tako loše. Bilo je programa: joge u 6 ujutro, plesanja tanga u Paviljonu Jeka, zanimljivih događanja... Taj je prošlogodišnji program "Ljeto u Maksimiru" započeo upravo na današnji dan. A danas? Ove su godine bit će u Javnoj ustanovi Maksimir svu pamet i pare uložili u obnovu pročelja ulaza. Valjda je pre naporno misliti na obje stvari. Na njihovim službenim stranicima o Indijancima u svibnju ni spomena, a od ljetnog programa ni p. (A baš me zanima jesu li za isti kojim slučajem od grada novce dobili!) Možda su na uranjenom godišnjem? Bit će mirno sjede i čekaju da im dođe iz dupeta do glave. Ja se samo nadam da će im uskoro doći (do) glave vodić po Maksimiru, a ne samo brošure i karte, koje je ionako gotovo nemoguće pronaći ako ih slučajno poželite kupiti.
Post je objavljen 04.06.2007. u 23:01 sati.