...gledao sam taj neki film prošlu noć... da, baš noć, obzirom da sam dočekao skoro 3h ujutro gledajući ga, baš me ono, držalo... naravno, kao i obično, bilo je apsolutno nebitno kaj se moram ustati za par sati... možda bi stvarno trebao razmisliti malo o tim svojim glupostima sa spavanjem :-) ...ali film je bio ozbiljan i dirljiv i lijep... i čudno da sam ga gledao obzirom na te karakteristike, ali ne znam, nisam htio odustati... priča govori o ocu djevojčice koji je retardiran, mentalno na razini djeteta od 7 godina, koliko je zapravo i stara ta njegova kćer... socijalna služba mu je želi oduzeti jer smatra da on nije sposoban adekvatno se brinuti za to dijete i tu počinje pravna bitka u kojoj on jadan praktički nema šanse, ali on to dijete toliko voli i toliko se trudi oko nje, a i ta djevojčica njega obožava i ne želi nikog drugoga... i nevjerojatna je priča koliko je čovjek spreman ići daleko, i iznad svojih mogućnosti, udarati glavom o zid vlastitih ograničenja, a ne odustajati, zbog nekoga koga voli... i zapitam se bi li ja sa tom svojom navodnom pameću i obrazovanosti bio sposoban tako se boriti za nekoga... i postoji li išta ili itko takav za kog bi se mogao boriti i u bitkama u kojima ne bih imao realnu šansu :-)) ...i iako je stvarno diskutabilno može li se on brinuti za nju, može li joj pružiti sve što treba, nekako, cijelo vrijeme se proteže ta misao da je ljubav jedino što je potrebno... kao što kaže stara pjesma "All you need is love"... i skroz me to nekako zaokupilo u mislima... i što više razmišljam o tome, nekako dolazim do zaključka da ništa drugo baš i nije osobito važno... ako imaš tu neku ljubav prema nekome i spreman si se boriti za tu ljubav do kraja svijeta, onda je to nešto posebno i nevjerojatno... i možda je to idealističko razmišljanje i glupavo teoretiziranje, jer u životu je toliko faktora koji ga kompliciraju, ali kad malo promislim, pa da li me je zapravo išta dugoročno učinilo sretnim?... ma materijalne stvari definitivno ne, koliko god ostvarivao te neke davno zacrtane želje... ok je to, ali na kraju ipak ispadne da je to malo isprazno... jedino što mi donosi sreću i zadovoljstvo su dragi ljudi oko mene, roditelji, prijatelji... iako priznam, svatko od navedenih me ponekad grozno zna živcirati, ali sve je to nekako normalno :-) ...
...i vjerujem da ima posebnih ljudi i život me zadnjih dana podsjeća na to... i baš me iznenadilo kako još uvijek ima tako neka predraga osoba i kako može odjednom ući u moj život na neke tako čudne i nevjerojatne načine... i baš mi je to nekako posebno drago... život nekad pruži baš lijepa iznenađenja :-)) ...ah, jednostavno, prezakon!...
Na svim mojim crkvama satovi su stali...
Kazaljke se, srećom, baš tada sklopiše...
Sto hiljada reči znam... Al' jedna mi fali...
Da nju kako treba opišem...
Otad baš ne uzimam svaku što se pruža...
Srce se odupire... Pa se privikne...
Al' zumbuli su zumbuli, a Ruža je Ruža...
Pa da na kraj sveta iznikne...
Post je objavljen 04.06.2007. u 22:31 sati.