Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/fantasydreams

Marketing

Izgubljen, ja lutam bježeći od prošlosti u koju bih se želio vratiti...

Pozdrav svima. Kao što vidite, još sam živ... makar baš i nisam sav svoj. Izgubljen sam u vremenu i prostoru, sve uvijek ostavljam za zadnji tren dead tak da sam zatrpan u poslu. Nemam baš previše vremena, tako da se nadam da ćete mi oprostiti što sam vas (ne namjerno) zapostavio. Evo jedan mali post koji je nastao za vrijeme jednog šupljeg sata, kad su moje misli opet malo odlutale. Moram priznat da sam imao i boljih ideja, ali nisam ih još uspio zapisati. Možda drugi put. Uživajte.


Hodao sam polako, skriven tamnim velom noći što se spustio nad šumom. Svakim korakom, sitno kamenje škripalo mi je pod čizmama, dok je moja ljevica mlitavo visjela u povezu... Svaki mišić u mome tijelu je gorio, moje tijelo vrištalo je za odmorom, ali duša nije imala mira. Koračao sam dalje… dalje… siguran da ću stići… Ali cilj mi se stalno gubio pred očima.
U daljini, usamljeni vuk pjevao je svoju baladu o boljim vremenima, tiho plačući za svojim drugovima što su ga napustili. Pod budnim okom bijelog Mjeseca, tamne sjene vodile su svoje kolo.
Tragovi razaranja šarali su krajolikom… toliko mržnje, uništenja. Grlo mi se stezalo, srce me boljelo. Pitao sam se koliko je života ugašeno, koliko sudbina uništeno… Koliko će majki večeras plakati za svojim sinovima, koliko će dječice suze proliti za svojim očevima, braćom… koliko djevojaka baš u ovom trenutku sjedi uz prozor, moleći se Onome na nebu. Onome koji je zaboravio svoja stvorenja, prepustivši ih njihovoj ludosti, da izginu u agoniji boli…
Svladan umorom, sjeo sam uz potok što je tiho žuborio. Drveće je tiho šaputalo svoju priču. Pitao sam se, koliko toga je ono u svom stoljetnom životu preživjelo, koliko bitaka je zapamtilo, koliko grijeha svjedočilo…
Nekoć kristalna voda malenog potoka, bila je okaljana krvlju. Dva beživotna trupla ležala su uz obali... Mladić i starac, otac i sin. Očeva utroba bila je rasuta po podu... lice izobličeno od boli u pokušaju da spasi svoga sina... čije je srce raskolila crna strijela.
Nagnuvši se nad potok, ugledao sam blijedo, umorno lice, što me odsutno promatralo iz vode. Činilo mi se tako poznatim… Nekoć mladenačke oči, pune života, sada su izgledale tako mutno, mrtvo. Glatko lice krasio je velik ožiljak, koji zasigurno nikad ne će u potpunosti zacijeliti. Samo na tren, moje misli su odlutale. Učinilo mi se kao da ga ponovno vidim, dom kojeg više nisam imao... ženu koju sam volio... kćer, svoje najveće blago. Sve sam izgubio, zašto sam se još uvijek borio?!
Dvije suze pomutile su potok odnijevši sliku sa sobom. Zdravom rukom posegnuo sam u hladnu vodu želeći ju dohvatiti, zaustaviti... vratiti vrijeme... zadnji put ih zagrliti... reći koliko sam ih volio... još uvijek volim... Glasan vrisak prolomio mi se sa usana. Bez razmišljanja, potrčao sam naprijed, bježeći što sam brže mogao, jureći za snovima koje nisam mogao uhvatiti...
* * *
Ne znajući kud su me noge vodile, koračao sam dalje, sve dalje… Ljudi oko mene, ali ja sam sam. Izgubljen između svjetova, ne pripadajući nijednom... Lutajući između sna i jave u potrazi za krhotinama svojeg bića. Kao što sjena bježi od svijetla, ja bježim od prošlosti, pokušavjući zaboraviti, ali ne mogu. Bol me umara, ja nestajem. Vjetar tiho zove moje ime i ja pratim njegov zov. Ne znajući kud me noge vode, koračam sam dalje, dalje… u svoju propast i odriješenje.



Post je objavljen 05.06.2007. u 17:59 sati.