Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/zelenalivada

Marketing

OBREDNI TEKSTOVI U HRVATSKOM FOLKLORU











Moj božiću Svarožiću

Moj božiću Svarožiću,
ti pohodi naše dvore,
naše dvore i obore.
Moj božiću Svarožiću, lunaj le, lunaj le.

Moj božiću Svarožiću.
Zlatno Sunce , bijeli svijet!
Moj božiću Svarožiću.
Lunajlije, lunaj le!


Pjesma zapisana 1952 godine u Cigleni. Kazivačica ističe da se ova pjesma
pjevala u Cigleni još u vrijeme njezine bake. Nije se nikada pjevala u crkvi nego u kući na Badnjak. Značenje te pjesme ne zahtijeva posebnog komentara. Sve je tu jasno:
Mladi Božić – Svarogov sin – Sunce rađa se ponovo nakon zimskog mrtvila i obasjava novim svjetlom svaki dio imanja. To je nova godina, Sunce opet dobija na snazi i dani postaju sve dužiji.


Lep nam Ivo kresa loži

Lep nam Ivo kresa loži,
kresa loži, šaltvo igra.
Šaltvo igra, milo tuži.
Milo tuži, ljubo pita:
- Kog si, ljubo, ti ljubila?
- Ljubila sem svoga braca

Lep nam Ivo kresa loži
na ivanjsko navečerje,
na ivanjsko navečerj .


Jedna od najpoznatijih ivanjskih pjesama. Ova verzija zapisana je 1978 godine u Bukovici. Kazivači pričaju da uoči Ivanja slaže se krijes od tri hrpe granja. Zatim se pale i «lile». Negdje su to rašljaste grane «škraklje» koje se omotaju slamom i upale. Momci njima vitlaju u jednom krugu, a djevojke oko njih plešu kolo i pjevaju.
Ivo tu naravno ne predstavlja Ivana Krstitelja već vegetacijskog boga Jarilu koji krenuši iz Velesovog podzemnog svijeta, donio ljudima proljeće i stigao je u Perunove dvore (na vrh svijetskog stabla). Upoznao je tu lijepu Maru – Perunovu kćer (vlastitu sestru). Ivanje (ljetni solsticij, pobjeda Sunca nad tamom) je noć njihove svadbe (i slavenska noć ljubavi i zaljubljenih). Među ljudima zabranjena incestoidna veza, česta je među bogovima i nužna za harmoniju svijeta. Vrlo je učestali element folklora.
Ime Ivo stvorilo se pod utjecajem kršćanstva koje je nastojalo izvorna božanstva zamijeniti vlastitim svecima i tako postepeno odvući ljude od njihove tradicije. Ljetni Jarilo je tako zamijenjen sa Ivanom Krstiteljom (puk ga je preimenovao u Ivu), dok je proljetni Jarilo zamjenjen sa svetim Jurajom kojeg je tvrdoglavi narod nazvao «Zelenim Jurom».


Jaše Ivo na konjiću

Jaše Ivo na konjiću,
na gizdavom svom vrančiću.
Njega srete lepa Mara,
lepa Mara progovara:
- Oj, Ivane, Ivaniću, stani malo, divanit ću.
- Nije meni do divana, ni mom konju do stajanja.

Da je meni čaša vina
i mom konju šaka sijena, kom bi io, ja bi pio
i sa tobom divanio.



Zapisano u Grabrovnici 1979. godine. Isti tekst se izvodio u plesovima kola u V. Grđevcu, Kovačici G. i Predavcu, a pojavljuje se i u ladarskim pjesmama tih sela.
Bog Jarilo u folklornim predajama vrlo često dolazi na bijelom konju, a nerijetko poistovjećivan je sa samim konjem. Lepa Mara je već spomenuta Perunova kći Morana. Jarilo je bog koji «hoda kroz godinu», zbog održavanja harmonije svijeta i godišnjih doba on mora proći cijelo stablo svijeta



Bilarice bilo beru

Bilarice bilo beru
na vidovsko navečerje,
to odnesu na mladinsko.
Prek tri vode negliboke,
prek tri mosta nekovana,
tri djevojke prepelajo,
tri divojke nelublene
.


Bilarice bilo beru

Bilarice bilo beru
na ivanjsko na večersko.
Lepi Ivo z vojske ide,
z vojske ide, ljube pita:
S kim si ljubo sinoć spala?
- Ja sem spala svojom majkom.
Da s ti spala svojom majkom,
ti bi bila crveneša,
crveneša, rumeneša
kano ruža u proleće.
Bješte, bješte, bilarice,
evo idu b jele vile,
b jele vile zagorkinje,
zagorkinje iz planine.
Rastepajte, bilarice,
rastepajte bilo naše.


Prva pjesma je zapisana 1952 godine u Cigleni, druga u Petrički Gornjoj 1961. godine. Sadržaj običaja «bilarice» sastoji se u tome da na Ivanje, Vidovo i Petrovo obilazi nekoliko djevojaka usjeve po poljima i baca po njima biljku «bilo» (Alectrolophus crista galli) za koju se smatra da može uništiti sav korov. Veći broj stanovnika sela Gornja Petrička prati ih u polje i sluša njihove pjesme koje se tom prigodom moraju pjevati. Mladinsko je predio sjeveroistočno od Ciglene pokriven vinogradima. U tim pjesmama javljaju se i upleteni elementi slavenskog trojstvenog svijeta, Jarilove i Moranine ljubavi te vile u koje do današnjih dana vrlo snažno vjeruju mnogi Južni Slaveni.



Dobro jutro, majka, evo zelenjaka

Dobro jutro, majka, evo zelenjaka.
Držite se vujna, evo vama Đurđa.
Donio vam klas žita i od Boga dobar glas.
Ide Đuro s gaja, da mu date jaja.
Ide Đuro s mosta da mu date dosta.



Ovo je jurjevska pjesma zapisana 1976 godine u V. Grđevcu od kazivača koji je kao mladić išao u đurđare (maškare, koledare). Ovdje se Jarilo javlja pod imenom Đuro (Jura). Jarilo je u istočnoslavenskom folkloru prkazivan sa klasijem žita u ruci. On je taj koji donosi novu snagu, plodnost i «kuda stane, tamo žito raste». Mladi Bog dolazi iz Velesova svijeta i seljacima donosi bogatstvo, obilje (dosta). U ovoj pjesmi Bog odnosi se na boga Velesa – zaštitnika seljaka i rogate stoke.


Dobro jutro, majka, evo zelenjaka

Dobro jutro, majka, evo zelenjaka.
Rosan kano rosica, zelen kano travica
Đuro ide s planine, da dobije slanine.
Đuro se valja da mu date jaja.
Đuro se tresa da mu date mesa.
Dajte Đuri rakije da se malo napije.
Dajte Đuri vina, bu vam kuća mirna.


Kazivač ove verzije pjesme govori da u njegovoj mladosti išli su u đurđare obično dva dječaka koji su pjevali, a treći je bio pod zelenim košem i šutio.



Dobro jutro ujna, evo tebi Đurđa

Dobro jutro ujna,
evo tebi Đurđa na bijelom konju u zelenom dvoru.
Hop, đip, Đuro.
Daj baja, par jaja
da t ne boli glava.
Hop, đip, Đuro.
Daj baja, par jaja
da t ne boli glava.



Zapisano 1962. godine u Botinovcu. Sada i ova pjesma je nama posve jasna. Treba samo napomenuti da ophodnici obučeni u ovčije runo i maske za svoje pjevanje traže jaja koja su prastari simbol rađanja života (prema drevnim mitovima svijet nastao je iz prajajeta). Oni u cijeloj priči predstavljaju zapravo velesove «poslanike» koji su došli oteti Perunu novorođenoga sina da taj, kad za to stigne vrijeme, može krenuti na svoj put duž cijelog svjetskog stabla.
«Kad nam jaja ne bu dali mi vam bumo sinka krali, rođenoga, maloga Božića.»
kaže jedna druga prigodna narodna pjesma.


Dobro jutro, gazda i gazdarica

Dobro jutro, gazda i gazdarica,
evo vam Đurđa.
Zelen ko travica,
rosan ko rosica
mokar ko vodica.


Zapisano 1954. godine u Nevincu. Kako Jarilo dolazi iz vlažnog podzemnog Velesovog svijet, jasno je zašto je «mokar ko vodica». Voda je atributom Velesa.


Ladarice

Zaspo Ivo u livadi
u livadi na konjari.
Njega budi stara majka:
- Ustaj, ustaj, mladi Ivo,
došle su ti djevojčice da te vide i pohode.
- Idem, idem, stara majka
da ja vidim ladarice,
ladarice djevojčice.

- Darujte nas, ne dršte nas.
Mi moramo dalje ići, dalje ići, putovati.
Fala, fala, staroj majci,
Ja vam falim Bog vam plati.

Golub guče u konoplji
pa ispukne tri konoplje.
Prva meni, druga tebi,
treća kumu vjenčanome.

Ljuljala se Katarina
u livadi pod javorom.
Ljuljala se braca zvala:
- Odi bratac brzo kući
došle su ti djevojčice,
djevojčice ladarice
da te vide i pohode
i za tebe Boga mole.

Oj, Ivane Livadare,
kakve su ti livadice?
Oko kraja pokošene,
u sredini ostavljene,
u sredini trandovilo.
Trandovilo govorilo:
Ko bi mene pokosio
ja bi njegva ljuba bila.
Al se javi mladi Ivo:
- Ja bi tebe pokorio
kad bi tebe obljubio,
obljubio, ostavio.
Al govori trandovilo:
- Kad bi mene obljubio,
, obljubio, ostavio,
sjajni mjesec te kaznio,
sjajni mjesec i zvjezdice.


Zapisano 1954. u Ćurlovcu. Ono što je tu zanimljivo, da se Mara u ovoj pjesmi javlja u obliku trendovila (biljke iz porodice sljezova).
U ladarskim pjesmama tekstovi nisu cjeloviti, tj. jedan motiv nije gotovo nikada pjesnički do kraja izražen. Naime, ladarice obično pjevaju toliko stihova koliko same smatraju da je potrebno ili ih rasporede prema raspoloživom vremenu. Ponekad tekstovi se posuđuju iz kakve romance ili ballade, no takvi «posuđeni» tekstovi u većini slučajeva nemaju neke naročite veze s obredom. Ipak, bitni dijelovi teksta, koji čine srž obreda, ne smiju se nikada ni izostavljati, ni mjenjati.

Prema staroslavenskom mitu o bogu Jarilu i o njegovoj ljubavnoj priči s božicom Moranom znamo da on, ubrzo nakon njihove svadbe, prevari Maru. Bjesan Perun gromom tada ubija vegetacijskog boga. Mara od tuge pretvara se u bijelu staricu – zimu i odlazi u Velesovu krajinu mrtvih kao zločesta Morana. Ljudima dolazi mrazno, hladno vrijeme. Jarilo se ponovo preporađa (Uskrs), a Mara opet postaje mladom, zanosnom djevojkom. I tako se sve vrti u krug, iza ljeta dolazi zima, iza zime opet proljeće.
Ljubav Jarila i Morane je ta koja održava godišnje cikluse i koja nama donosi hranu u obliku plodova zemlje.
Sveti slavenski tekstovi, očuvani u folkloru tvrdoglavog puka, uz multidisciplinarna istraživanja, danas daju neprocjenivo vrijedan izvor za uspješnu rekonstrukciju cijelog religijskog sustava naših predaka. Kroz stoljeća demoniziran, iskrivljavan i uništavan svim raspoloživim sredstvima od strane Rimske Crkve, prikazivan kao primitivan sistem vjerovanja «divljaka» izranja visoko razvijeni religijski sustav koji u mnogoćemu nadvisuje krsćanski koji ga je trebao «pokopati».
Razumljivo je i sada zbog čega toliko je napora uloženo (i ulaže se dalje) da ga se uništi bez traga. Ipak, unatoć naporima, iza njega nije ostao samo trag nego i puno više od toga. Vrijeme u kojem se u hrvatskim kućama pjevala još novogodišnja pjesma: «Naš Božiću Svarožiću» govori samo za sebe.
Motive navedenih (zapise je prikupio Zvonko Lovrenčić) bilogorskih narodnih pjesama i običaja pronađemo u svim hrvatskim krajevima kao i u svim drugim slavenskim zemljama.
Neosporivo govori to o tome da Hrvati cijelim svojim bićem i mentalitetom pripadaju slavenskom kulturnom krugu. Naravno, postoje i oni koji bi Hrvatsku radije vidijeli u talijanskom ili germanskom krugu ili oni «Veliki hrvati» koji bi je rado, badava predali Vatikanu ili pak neakvoj trećoj oblasti s novokomponiranom kulturom. U genetskom kodu postoje zapisi o fizičkim precima, postoje u tom istom kodu i duhovni zapisi i ono što je srcu drago, a ne znamo zašto.

I kada shvatimo da smo si svi braća, i ljudi i crvi, nastali od Sunca i od Majke Zemlje, ono što nas razlikuje postaje našim bogatstvom.

Naš Božiću Svarožiću.
Zlatno Sunce , bijeli svijet!
Naš božiću Svarožiću.
Lunajlije, lunaj le!



Post je objavljen 02.06.2007. u 17:45 sati.