Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nevjernegodine

Marketing

Napunjene mi baterije - više me nitko slomiti neće...


Image Hosted by ImageShack.us


Ojla ljudi.. evo mene danas u totalno drugačijem raspoloženju.. Hvala Bogu, bili ste u pravu i bila je to samo mala prolazna kriza.. a uostalom, ko od nas danas ne prolazi kroz krize? Pa nikome život nije bajan i sjajan i svatko ima nekih problema. Nikome ne ide sve kao podmazano i svi se mi borimo s preprekama koje nas žele ali ne uspijevaju spriječiti – jer smo mi jači, uporniji i hrabriji. Šta da vam kažem, moja je deprica trajala sam jedan jedini dan.. boljelo me i plakala sam.. suze su mi cijelo vrijeme virile iz zeleno-smeđih okica i jednostavno si nisam mogla pomoći. Ono, ima dana kad mi se svakakve sitnice nakupa i onda me slamaju. Mislila sam reći što me mučilo, no zaključila sam da nije bitno i da nema smisla da se opet prisjećam toga. Za mene je gotovo sve, i ne mislim se više mučiti s tim. Mislim da kao i svi ljudi na ovom svijetu imam mana, i da nisam savršena kao i većina. No mislim i da nisam zavrijedila to što se dogodilo, jer se oduvijek trudim biti pravedna, iskrena i ne povrijedit nekoga. I bilo bi fora, da bar znam što sam napravila, ali ne.. I neću se uopće više s tim zamarat.. znam samo ko je sve to mogao pokrenuti, al ta osoba ne shvaća vrijednosti i ljepote života. Čim sam uvečer bila sa svojim malim, počeo mi se osmjeh vraćati na lice.. kraj njega jednostavno ne mogu bit hladna, jadna i mrzovoljna. I hvala Bogu što depra nije trajala dulje od tog jednog blesavog dana i hvala Bogu što sam brzo došla k sebi i shvatila da osobe zbog kojih patim to ne zaslužuju i da se gadno varaju misleći nešto što nikako nije istina. Žao mi je ako su neki ljudi razočarani, nije mi to bila namjera. No mislim i da ne činim ništa loše i da me nitko nema pravo osuđivati. I na kraju ću vas samo pitati, tko su vama prijatelji? Osobe koje vjeruju svemu što čuju o vama, bez da vas išta pitaju ili popričaju s vama, sigurno vam prijatelji nikad ni nisu bili, jel tako? E to je ono što ja ne razumijem.. zašto ljudi vjeruju svima samo ne onome o kome je riječ. I onda još bježe glavom bez obzira umjesto da raščiste stvari. Ma dosta o tome. Od te večeri ja sam opet druga osoba. Kad sam se «otrijeznila» tj. došla k sebi, opet sam počela osjećat svu onu svoju ogromnu energiju i snaga mi je samo rasla i rasla.. Opet sam osjećala jačinu u svom tijelu, za razliku od slabosti koja je jutros bila u meni. Opet sam bila spremna za akciju, za smijanje i nove pobjede. Ma ni jedna moja depra ne traje dugo.. sve su to kratkotrajni bedovi. I ne mogu se na nikoga ljutiti pa čak ni sad kad to želim.. to naprosto nisam ja.. ja sam ja.. ljudima se možda ne sviđa moja «pojava».. no mene za to zaboli kurac... važno mi je samo to da sam opet kao nova i spremna na apsolutno sve.. pa čak i zaboraviti da postoje određeni ljudi.. ljudi koji su jedan dan uz tebe, a drugi dan razočarani bez razloga. Navikla sam na sve i svašta u životu, i zato čim bar na kratko dođem k sebi opet postajem svjesna svijeta oko sebe. Svoje snage. Onoga što sam u stanju napraviti. I prije svega – da nitko ne zaslužuje moj nestanak. Možda na to pomišljam u takvom trenutku, no zašto da nekome pružim takav užitak??? Rađe ću i dalje uživati u životu, sretna se i nasmijana provlačiti kroz život. E da.. htjela sam još spomenut jedan osjećaj koji me pratio toga dana.. vozim se ja biciklom prema gradu, jer sam morala na faks.. i ja kao ja, cijelim sam putem razmišljala o bedastoćama i mučila se.. znala sam da mi to nije dobro i da moram prestati, no znate kako je to... i ne mogu objasniti osjećaj koji me obuzimao.. samo sam u sebi mislila i mislila.. oči su mi bile suzne, faca pokisla ko u kisela kupusa, nisam imala snage ni volje za živjeti.. pred očima mi se malo maglilo i bol u glavi mi je razbijala.. ma doslovno ko mumijica jurila sam bajkom u grad.. i cijelo mi je vrijeme glavom lutala jedna stvar.. no ovaj mi put, iskreno, nije polazila za rukom.. neprestano sam si pokušavala natjerat smješak na lice ali nisam uspjela.. jednostavno nisam mogla.. srce me previše boljelo.. samo sam u sebi mislila kako se moram truditi biti jaka, da drugi ne smiju vidjet da sam slomljena i da ne mogu ništa.. da sam gotova.. samo sam željela da drugi ne shvate kako mi je loše i da sa mnom nešto nije u redu.. a i sama znam da mi nije dobro skrivat bol i glumit da sam jaka čak i kad to nisam.. i tako, misleći da moram skrivat tugu i pred svima se pravit jaka, vrijeme je prolazilo.. a ne mogu vam opisati kako me boljelo srce.. kad sam čula da sam tog nekog razočarala i slične spike.. definitivno me šlagiralo.. srce me boljelo i pikalo kao nikad u životu.. bol je bila nepodnošljiva.. a morala sam i dalje disat i ne se predavat.. i ma kako god «umišljeno» zvučalo, sad više ne mislim da sam propali slučaj.. osoba sam kakva jesam, nisam anđeo kao ni svi drugi, no nikad nikome neću odmoć ako sam u prilici pomoć.. i ipak ljude ne razočaram na svakom koraku, jer već dugo nisam razočarala nikoga.. i znam i da ne mogu misliti samo kako ja drugima uništavam živote.. znam da ne smijem i ne mogu misliti samo na to što ja radim drugima inače ću brzo završiti deset metara ispod zemlje. A što je s onim što se radi meni?? A što je s onime što je meni učinjeno???? Što sa svime što je meni uništavalo život??? Ma nema se više smisla opterećivati, život ide dalje.. a ja sam svjesna svega svijeta oko sebe, ljudi i realnosti. I znam da za mene još ima nade.. jer sam presretna, okružena najdražim mi osobama i živim onako kako ja to želim, bez da dozvoljavam da mi itko dirigira ili zapovijeda.. Možda jesam tvrdoglava, i to užasno, no to je život napravio od mene. I ono što zamislim, tako i napravim. Neke si stvari više ne dozvoljavam i vlasnica sam nekih razmišljanja koja me uvelike razlikuju od mojih vršnjaka. Ma ja sam samo, za neke obična mala Chuchy.. za neke Emina.. I to je sve.. nisam ništa posebno, al zato sam jaka kao rijetki u društvu. To sam ja, trenutno presretna osoba.. i to bez ijedne više crne misli u glavi... jer sad me sve podsjeća samo na njega.. i na ljubav koju osjećam.. ma presretna sam... velika pusa svima koji ste uz mene.. nikad vam to zaboraviti neću... Baterije su mi napunjene i više me nitko, ali baš nitko - slomiti neće. Živjet ću samo za svoje strasti i ljubav koja je dio mene...


Image Hosted by ImageShack.us

Post je objavljen 02.06.2007. u 00:46 sati.