Pregled posta

Prihvaćanje i komunikacijski šumovi

Evo nečega što sam s vremenom naučila o ljudskim mehanizmima, prihvaćanju i šumovima do kojih dolazi u komunikaciji. Iz dosadašnjih razgovora s vama shvatila sam da svi do određene mjere imamo s tim problema, pa ovaj tekst predstavlja kombinaciju mog prijašnjeg i relativno svježe usvojenog znanja o problemima u međuljudskoj komunikaciji. Nadam se da će nekome biti bar malo koristan ;)).


Pravilo polaženja od sebe

Kada promatramo ovaj svijet, negdje duboko u sebi vjerujemo da se sve ili gotovo sve stvari događaju upravo zbog nas. I iako bi nas život s vremenom trebao učiti da je drugačije, rijetko istinski naučimo ovu lekciju. I iako primjera ima na svakom koraku ja ću uzeti nedavni - moj prethodni post. Post je uslijedio nakon kavice sa blog ekipom kao sinteza mojih misli i asocijacija koje je ta kavica probudila. U jednom trenutku sam osjetila potrebu da sredim misli i definiram razinu vlastitih vjerovanja u tom trenutku (s jasnom napomenom da nisu fiksna i nepromjenjiva). Post je, dakle bio produkt te sinteze i potrebe da posve iskreno upoznam ljude sa njom. Ipak, čini se da je u prvi mah drugačije doživljen. Odmah u startu stekla sam dojam da su se neki vjerni čitatelji našli uvrijeđeni njegovim sadržajem, što me početno pomalo zbunilo. Zatim sam stala, razmislila i shvatila: dio ljudi nije čitao post kao isključivo moju sintezu već kao nešto što je upućeno njima. Zato sam odlučila „obuči“ njihove oči i ponovno ga pročitati iz njihove perspektive. Kada sam to napravila shvatila sam zašto su ih pojedini djelovi mogli vrijeđati.

Svakodnevno smo svjedoci takvih komunikacijskih šumova među ljudima. Prvenstveni razlog takvih nesporazuma krije se u nama samima. Kada nam drugi ljudi nešto govore, umjesto da ih pažljivo slušamo često puta tražimo skrivene poruke u njihovim riječima, ne bismo li dokučili zašto to govore baš nama. U samo djeliću sekunde roje se misli kojih pretežno nismo svjesni: Što je time htio reći? Zašto to meni govori? Sigurno mi želi poručiti nešto. Ako se poruka koju nam šalje razlikuje od našeg viđenja stvari dolazi do neslaganja – imamo potrebu izgovoriti svoje mišljenje jer se „branimo od direktnog napada na sebe“. Sugovornik na našu poruku gleda jednako kao i mi na njegovu. Misli (također automatski i nesvjesno): zašto mi sada govori suprotno od onog što sam ja rekao? Želi li mi poručiti da sam u krivu? U trenutku i on kreće u defenzivu. Ishod je poznat: prepirka među pacifistima, prava svađa među malo manjim pacifistima i teški fizički obračun među najmanjim pacifistima . I eto članka u Crnoj kronici.

Problem je, dakle, u tome što nikada nismo u potpunosti pokorili vlastiti egocentrizam. Svako dijete je do određene dobi u potpunosti egocentrično i vjeruje da se sve stvari događaju zbog njega – to je normalna faza u svačijem odrastanju. S vremenom učimo da ipak nije tako, no takav način mišljenja ostaje duboko zakopan u našoj podsvijesti i svi, baš SVI smo mu ponekad podložni. Uostalom, lijepo je ponekad vjerovati da se stvari događaju zbog nas jer nam to daje osjećaj da smo ipak važni.


Kako pobijediti šum u komunikaciji

Većinom ćemo reagirati refleksno i impulzivno na određene riječi ili rečenice „otponce“ iz okoline. Emocije će se pojaviti vrlo brzo, nećemo niti primijetiti. No ukoliko želimo spriječiti komunikacijski šum trebamo na trenutak zastati, osvjestiti te emocije i potražiti im uzrok. Dobro je pokušati razumijeti sugovornika. Ako nismo sigurni, možemo ga i pitati: „Govoriš li to o meni ili o sebi?“ ili „Zašto mi to govoriš, možeš li mi pojasniti?“. U velikoj većini slučajeva vrlo brzo ćemo saznati da sugovornikovi motivi nisu imali baš nikakve veze s nama. I iako je to ponekad poražavajuća istina – većina stvari koje ljudi rade, rade prvenstveno zbog sebe, a ne zbog nekog drugog. Ponekad čak i stvari koji naizgled djeluju kao direktan i nedvosmislen napad na drugu osobu imaju vrlo sebične motive poput npr. podizanja vlastitog samopoštovanja.

Evo još nekoliko uzroka šuma i načina na koji ga možemo savladati:

Svi ljudi žele pripadati nekoj skupini istomišljenika i ma koliko tolerantni bili, nismo uvijek spremni mirno podnositi da se netko ne slaže s nama. Pripadnost skupini istomišljenika ima važnu ulogu u opstanku pojedinca, jer usamljeni ljudi teže opstaju. Ono što je važno shvatiti u borbi protiv ovog sasvim prirodnog i ljudskog mehanizma je da – ne moramo biti posve istovjetni drugima da bismo opstali. Također je važno znati da pripadnost nekoj skupini ne zahtjeva potpunu prilagodbu svih naših misli i stavova. Upravo suprotno – često puta, u jednoj prirodnoj grupi, bolje prolaze potpuni individualci koji se ne boje to priznati, nego ljudi koji se na silu pokušavaju prilagoditi samo da bi bili prihvaćeni. Međutim, ako je cijela skupina (ili čak cijeli sustav u kojem živimo) pretežno sastavljen od ljudi koji smatraju da je za pripadnost potrebna potpuna prilagodba, onda individualci ispadaju iz njega jer direktno ugrožavaju ionako krhko samopoštovanje njegovih pripadnika. Takvi sustavi posljedica su cijelih generacija i nacija ljudi s niskim samopoštovanjem koje se transgeneracijski, odgojno prenosi već stoljećima. Kako bismo i sami izbjegli ovu zamku važno je naučiti vjerovati u sebe i sebi – kada volimo sebe i vjerujemo u sebe, drugačiji drugi nas ne mogu ugroziti. Više prijedloga o tome kako to postići – u nekom drugom postu.

Projekcija i popunjavanje praznina – često puta smo skloni projicirati sebe u druge ljude. Kada upoznamo nekoga tko nam je sličan po uvjerenjima i razmišljanju, stvari koje ne znamo o toj osobi nadograđujemo vlastitom maštom. Te praznine najčešće popunjavamo vlastitim osobinama, tj. projiciramo sebe u tu osobu i doživljavamo je sličnijom nego što stvarno jest. Ovaj mehanizam se direktno nadovezuje na prethodni i njegova je posljedica. Možemo ga spriječiti samo tako da umjesto da zamišljamo osobine druge osobe – direktno pitamo što nas zanima. Također se treba naoružati sa dovoljno vremena kako bismo nekoga istinski upoznali i pritom izbjegavati bilo kakva očekivanja. To je teško jer svi želimo nekoga tko nam je sličan – no samo se pokušajte sjetiti da većina nas zapravo ne bi mogla živjeti sa još jednim sobom :).

Razočaranje – kada se s vremenom praznine koje smo ispunili svojim osobinama ispune pravim osobinama te osobe često dolazi do razočaranja. Razlog tome je što smo u startu imali drugačija očekivanja i najčešće nije problem u tome što smo ustanovili da je druga osoba drugačija od nas već je problem u brizi da smo mi (opet) drugačiji od te druge osobe. Ako je do toga već došlo postoji rješenje: razumjeti da smo mi ti koji su imali pogrešna očekivanja i da je jednostavno došlo do nesporazuma i shvatiti da ne moramo biti istovjetni sa drugom osobom kako bismo se s njom složili i/ili da bismo bili prihvaćeni. Neki moji najbolji prijatelji u životu se u mnogočemu razlikuju od mene i iz iskustva znam da u većini slučajeva različitost ne predstavlja nikakav problem ukoliko su je obje strane spremne prihvatiti.

Paradoks istih – s druge strane, ako naiđemo na osobu koja nam je po mnogočemu istovjetna također često dolazi do problema. U prošlom postu pitala sam vas za uloge koje si dodjeljujete u životu. Očekivala sam da će si većina dodjeliti iste ili slične uloge. Ovdje lako može nastati problem. Ako npr. nekoliko ljudi sebe doživljava kao edukatora, a učenja su im različita dolazi do borbe „tko je bolji edukator“. Ako te osobe također imaju i podjednako jake osobnosti – uz malo nepažnje može se stvoriti prava tempirana bomba. Što mislite zašto je školski sustav organiziran tako da svaki razred ima samo jednog učitelja iz jednog područja (a za svaki slučaj i striktno definiran školski program)? Zašto ne bi danas bio jedan, sutra drugi...Prvo zato što djeca ne bi apsolutno ništa naučila (ne kažem da ovako nauče ), a drugo zato što bi se nakon određenog vremena ova dvojica počela nemilice vrijeđati pred tom istom djecom . Najlakši način za savladavanje ove prepreke je prepoznati istovjetnosti u učenju obojice i uhvatiti se za njih umjesto za razlike. Razlike treba promatrati kao individualne istine, na koje svatko ima pravo – jer istina ima koliko i ljudi.

Kada jednom i naučimo prihvatiti različitost opet nećemo uvijek biti pošteđeni komunikacijskog šuma. Često druga strana neće biti spremna prihvatiti nas. U takvom slučaju imamo nekoliko rješenja: 1. Shvatiti da se u njoj odvijaju svi ovi mehanizmi i prihvatiti njezino neprihvaćanje ili 2. Ako nam to oduzima previše energije – jednostavno se maknuti. Ipak ukoliko se odlučimo na ovu posljednju opciju dobro je zapitati se zašto nismo bili spremni to prihvatiti.
Dakle sinteza: ako želimo izbjeći komunikacijske šumove i nadići neke svoje automatizme koji nam štete u interakciji sa drugim ljudima pitanje koje glasi „Zašto mi ta osoba to radi?“ treba preformulirati u „Zašto meni smeta to što ta osoba radi?“.




Post je objavljen 01.06.2007. u 21:44 sati.