U svibnju je bilo malo postova, djelomično zbog toga jer sam dosta putovao. Tako sam posjetio i jednu sjevernoafričku zemlju. Da ne furam neku tajnovitost, radi se o Tunisu. Najveća poteškoća mi je bila prilagoditi se navikama i običajima trgovaca. Prolazim medinom i radoznalo gledam trgovine. No, to lokalni trgovci odmah shvate kao znak za napad i kreću u lov. Dođu, kažu pogledaj što nudim, ima svega jeftinog, vuku te u prodavaonicu (fizički kontakt je normalan tamo), a kada uđeš teško je izaći bez ičega. Postoji specifičan asortiman koji me zanima i kad ga nađem, u mojim očima sigurno zasja iskra. Pitam koliko košta.
Kaže on: "170 dinara, ali za tebe ću napraviti posebnu ponudu i dati za 155 dinara".
"Puno je to, više nego u mojoj zemlji", odgovaram.
"Od kuda si?", pita i odmah nudi odgovore "Slovenija, Hrvatska, Rusija", kažem "iz Hrvatske". "A, prijatelju" brzo će on, "za tebe ću spustiti na 140 dinara".
Mrštim čelo, "puno je to".
"Dobro, koliko bi ti dao?" pita on zainteresirano.
Kažem: "35 dinara".
"35 dinara? Po toj cijeni ni ja ne mogu nabaviti. Daj mi ozbiljnu ponudu" kaže on okrećući glavu.
"Dobro, 45 dinara." odgovaram naivno.
"Uz taj predmet dobijaš i zamjenski dio, obložen je najfinijim materijalom, a i torba za transport je tu, sve uključeno u cijenu. Ispod 70 dinara ne mogu dati." uvjerava me lukavi trgovac.
Prvi mi je dan, neiskusan sam, ali znam da cijenkanje još mora potrajati. Prije puta sam čitao po netu kako procedura ide.
"50 dinara je moja zadnja cijena." kažem, nadajući se da će pristati i da me neće otjerati iz dućana. Predmet mi se stvarno sviđa.
Kaže: "dobro", počinje spremati sve u torbu, "53 dinara je dobra cijena za tebe i još 3 dinara za mene" i gura mi predmet u ruke. Vadim novčanik, nesiguran što mi se događa, dajem mu 60 dinara, teškom mukom mi uzvraća ostatak. Kasnije sam u dučanima s fiksnim cijanama vidio taj predmet po 70 do 75 dinara i bio sam sretan i zadovoljan sa svojim pregovaračkim vještinama. No, lutajući Tunisom, naišao sam na dučan gdje sam taj predmet vidio za 27 dinara (s nalijepljenom cijenom!!!). Naravno, razočaranje.
Mogu ja proći još puno tečaja iz pregovaranja, ali dolaziš na područje gdje ne znaš kolika je vrijednost određenog predmeta, trgovac stavi i 10 puta veću cijenu od one po kojoj je spreman prodati i kako god pregovarao, prije ili kasnije shvatiš da si mogao i bolje. Ne zaboravimo da oni to rade svaki dan, da su trgovci u tradiciji, zapravo im se divim koliko su dobri u tom svom poslu.
Još jedan detalj me je pozitivno iznenadio. Tunižani su vrlo obrazovani, a ovi koji su u doticaju s turistima govore i mnogo europskih jezika, barem u mjeri da mogu trgovati. Da sam došao samo sa znanjem hrvatskog, mogao bih se snaći i potrošiti novce. Na pamet mi je pala paralela s našim dalmatincima. Bez ikakvog omalovažavanja, ali zbilja nisam siguran koliko dalmatinaca govori četiri ili više svjetskih jezika. Tunižani govore materinji arapski, obavezni francuski, dakle, to je sigurnih dva, a vrlo česti su njemački, talijanski, engleski, ruski, te zapadno i južno slavenski (ne može se reći da je to hrvatski, srpski ili slovenski).
Post je objavljen 02.06.2007. u 21:10 sati.