Sunce obasjava rosno jutro, svjež zrak licka obraz, gledam u duboko svijetlo nebo.. Osjećam se slobodno, no opet sputano, tjeskobno. Poznate melodije plešu mojim opterećenim kaotičnim mislima. Usprkos svoj tjeskobi izazvanoj nepomičnom svakodnevicom, u meni se nešto pokrenulo. Onako kako kažu, kada sam se tomu najmanje nadao...
Iza mene je još jedna neprospavana noć, okupana dalekim zvijezdama, oživljena osmijehom nebeskog putnika. Noć je prošla kroz moj život uskomešana nejasnim zvukovima daljine protkanih mojim bistrim mislima. Tek tu i tamo bih pogledao mjesečinu zamišljenim caklastim pogledom. U takvom trenutku pred očima bi mi obično sijevnula poneka mudra misao. Misao kakva obično dolazi kada u tišini razmišljaš... uvučeš se u dubinu vlastitog bivstva i predahneš. Zamisliš se nad svojim malenim životom, nad svim svojim ciljevima, snovima, nadama... I shvatiš da svoj život želiš podijeliti sa nekim, onim koga voliš.
Mijenjaju se pogledi na svijet, koji je već dovoljno jadan i bez još jedne kapi u struji nepoznatih, sivilom ispunjenih prostranstava. Odjednom preskačeš horizont, pun životnog zanosa, spajaš se sa budnim snovima, a stvarnost je još jedna iluzija koju možeš promijeniti. No, ti ne letiš u potrazi za padom.. letiš tražeći postojanu sigurnost u okrilju njenih očiju. Trčiš ususret zagrljaju njenih pogleda, u potpunosti zadovoljan svakim svojim korakom. Ostavljaš stope utisnute u toploj sumaglici životnih iskustava, uvijek spreman žrtvovati posljednji sjaj bistrine vlastitih očiju za samo jedan jedini trzaj srca osobe koju voliš.
Tada prelaziš bezgranično, stvaraš još uvijek nepostojeće, dok tijelom vrije bujica izgubljenih strasti. Tada i ovaj pakao postaje raj, tmurne oblake rastjeraš nemirnom vatrom tihe duše...
Postoji li itko tko će spriječiti uzvike srca, itko tko će te spriječiti da poletiš u mirisni zagrljaj one koju voliš? Ne postoje riječi kojima bih mogao opjevati glazbu svog srca.. Niti da znam svaki jezik ovoga svijeta, ne bih pronašao riječ koju bih upotrijebio u pjesmi svojih osjećaja.. Ali vjeruj mi kada ti kažem, ti si moje sve. Svaki svoj dah predajem tebi, spreman sam pokloniti ti svoje srce nasmiješene duše.
I eto, utapam se u ljubavi, zahvaljujući Bogu na tome što mi je poklonio svoj najsjajniji biser. Zahvaljujem Bogu što mi je dao priliku da se zaljubim u tebe. Napokon spoznajem sebe, napokon sretno gledam u sve svijetlije nebo koje poziva novog nebeskog putnika na još jednu plovidbu prostranstvima tvoga pogleda.
Zora je. Otvara se nova stranica mog života, prva stranica vječnog poglavlja neugaženog puta kojim zajedno kročimo. Gledam divno lipanjsko jutro koje uz pjev ptica tiho škrguće zubima okrečući lice suncu željno topline zlatnih zraka. Na krošnjama se njišu uspavani plodovi kraseći još jedno mlado svitanje. U osvit rumene zore ništa mi ne treba, samo ti.. Jer ti si jedino što mi je potrebno za život, tvoja idila pojave, milozvuk riječi, ljubav što kola venama.
Eh što ti je ljubav...
Posvećeno jedinoj i najdražoj..
Post je objavljen 01.06.2007. u 07:14 sati.