Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mywayy

Marketing

....

onu priču što sam počela pisat...neću nastavit...bolje ću ja početi nešto novosmijeh...sad mi se baš i ne da to nastavljat...iako sam bila smislila i kraj priče...ali....pa evo nešto novo....


9. 10. 1975. na Svijet je došla jedan mala curica. Malo, nedužno biće je odmah na početku svog života bilo odbačeno od vlastite majke. Majka ju nije htjela ni vidjeti. Medicinska sestra joj je pokušala pokazati dijete. Ona je na to hladokrvno rekla:"Nosite to derišete od mene!". Kada vam tako život počne što dalje očekivati. Ubrzo su dijete odnijeli u sirotište. Bila je prerano rođena tako da su se volonteri u sirotištu bojali za njen život. No, ubrzo je napunila godinu dana. Pojavio se mladi bračni par koji nije mogao imati djece. Jako im se svidjelo to malo siroče. U sirotištu su joj dali ime Marina. Bračni par nije mogao imat djece premda su ih jako htjeli. Nije prošlo ni 2 mjeseca papiri su već bili sređeni i mogli su doći po malu Marinu. Ana je uzela dijete u naručje, a Ivan joj je pomogao s ostalim stvarima. Ana je gledala u to malo tjelešce. Marina je imala crnu kosicu, bila je blijeda, a oči su joj bile crne poput ugljena. Imala je tako dugačke trepavice da kad prisloniš njenu glavicu uz svoj obraz osjetiš kako otvara i zatvara oči. Prvih nekoliko dana Ani i Ivanu je bilo dosta čudno jer su navikli biti sami, ali ubrzo su se navikli. Zavoljeli su Marinu kao da je njihovo dijete. I tako su prolazile godine. Marina je napunila 19 godina i spremala se za fakultet. Bila je bistra djevojka, lijepa, ali je skrivala tu ljepotu jer je bila sramežljiva. Imala je još jedno ljeto ispred sebe do upisa na fax. Prijateljice su ju nagovorile da s njima provede ljeto. Odlučile su ići na more. Jedna je prijateljica imala auto tako da su htjele obilaziti razna mjesta. Svaki dan u drugi grad. I točno dan prije nego što je trebala krenuti na more, dok je još pakovala kofere. Na vrata je netko pozvonio. Bila je sama u kući. Otišla je do vrata i otvorila. Ondje je stajala starija žena. Ova ju je ljubazno upitala što želi. Žena se rasplakala. Rekla je da joj je žao. Marina ju je zbunjeno gledala. Upitala ju je da li može ući. Marina ju je pustila unutra, iako nije bila sigurna da li je pravilno postupila. Sjele su, žena ju je samo gledala. Marina ju je upitala što želi. Ona je rekla da li mi možeš ikad oprostiti? Ubrzo je shvatila o čemu se radi. Ana i Ivan su joj rekli da je posvjena. Počela je plakati. Obje su plakale...............


eh....znate već kako to ide....rolleyes....sljedeći post....nastavak...pussa


Post je objavljen 31.05.2007. u 22:02 sati.