Dr. Nadležni mi je savjetovao, sasvim logično, da se tih zadnjih dana bolovanja pojavim neobavezno na poslu, popričam malo s kolegama, pogledam što se radi, ima li kakvih promjena, i da ću tako najbolje svladati tremu polugodišnjeg odsustva. Tome bih se i sam dosjetio!
Pa tako i učinim. Nazovem najprije, došetam polako i bez problema s nevidljivim barijerama uđem u zgradu. A u redakciji nešto čudno... Svi kao kuhane nogice. Škrt pozdrav. Pitam nešto, škrt odgovor. Pa dobro, dugo me nije bilo, a i nisam nešto intimizirao ni s kim, osobito ne u žestokoj fazi boleštine prije nego sam puk'o. Kao da se boje. Pitam gdje je šef, negdje vani, kažu, ne zna se kad će se vratiti. Promuvam se malo tako kao gluho tele i ništa, odem u grad.
Sutra, ili koji drugi dan, opet isto. Nitko nije za kavu, nitko nije znatiželjan, nitko nije ni za što osim za buljenje u svoje računalo. Šef je opet vani.
Dobijem ga na mobitel.
- Od kad službeno počinješ raditi? – pita.
- Od ponedjeljka. Hoćemo se vidjeti prije?
- Nema potrebe.
A, dobro...
Post je objavljen 28.05.2007. u 14:11 sati.