Marketing
5 PRIČA O ... MAČKAMA
Da mi je netko prije 19 godina rekao da ću nakon 14 godina braka za sobom ostaviti 5 mačaka.... ne bih mu vjerovala! U to sam doba prohodala s mojim Kosmičkim koji ne voli mačke, njihovo deranje u veljači, zapišavanje u svrhu označavanja (kao da to psi drukčije rješavaju!), njihovo izazivanje njegovog psa.
Ja mačke volim. Volim sve životinje, osim onih kojih se bojim (samo pauci!), ali su to ionako kukci... Dakle, pripadnike faune koji spadaju u razred riba i sve iznad toga po evolucijskoj ljestvici. Mačke volim, cijenim njihovu prirodu i, barem mislim, da ih razumijem. One vas ne vole bezuvjetno (kao psi) već njihovu ljubav i povjerenje zaslužite, a ona je beskrajna i upravo zato što nije na temeljima strahopoštovanja nego slobodne volje, ta je ljubav meni draža.
Kosmičkog je kupio Fredy. To je bio skroz crn mačak koji je imao bijelu točku pod vratom. Imao je neobičnu naviku bucati se (trljati glavom) o vašu glavu, nos, bradu... pa je tako dotrčao mokar izvana ravno u krilo mom dragom, te mu položio svoje blatne šape na prsa (bio je u potpuno bijeloj majci) i strasno ga pozdravio bucanjem! Kad ovaj nije reagirao kako bi se to moglo očekivati za jednog «mačkomrsca»... sve mi je bilo jasno: ne može on mrziti mačke!
PRIČA PRVA
Pred svadbu je izjavio da bumo imali mačku, ali samo od Šapice. To je jako draga mačka naših prijatelja. Omacila se točno 2 tjedna nakon svadbe. Zvali su me s pitanjem da li želim crnog ili bijelog? Naravno da sam se odlučila za crnog. CEZARA sam vidjela prvi puta kad je imao 6 tjedana, ali je s mamom ostao još 3 tjedna. Išli smo po njega po pljusku na drugi kraj našeg, ionako izduženog, grada. Dvojio je moj muž tada da li uzeti oba, «...kad se već tako lijepo igraju!»
Cezar je bio već godinu dana kod nas, član obitelji kad se rodio Janko. Bojala sam se kako bu to išlo, jer mačke znaju biti jako ljubomorne... ali kao da je znao da je to derište isto naše! Ponekad je bježao u kinderbed, pod dječakove noge, tražeći azil, ali nije ga baš spašavalo. Jedino kad se radilo o kolicima gdje ga naša kuja (svjesna da se ne skače na kolica) nije dirala.
Bio je oko 2,5 godine star, već se i Mikica rodila, kad je nestao na 3 dana. Pomisliš pujanje... bu došel!
Je, došel je sav u slini, paučini, jadan, bolestan... očima je tražio pomoć! Kako su i moji roditelji došli, tata je s Kosmičkim odveo mačka veterinaru, ali mu nije bilo spasa. Otrov mu je zahvatio koštanu srž i morali su ga «uspavati». Muškarci su se vratili, praznih ruku i podbuhlih očiju... «Ja sam ga držao kad su ga uspavljivali... na rukama mi je uginuo!», gutao je suze moj Kosmički!
PRIČA DRUGA
Dugo nismo ni razmišljali o mačkama. Što zbog male djece, puzavaca, što zbog žalosti za prvim. Bilo je jasno da bez mačke nećemo biti, ali kad? Mikica obožava životinje i izuzetno je suosjećajna i draga prema njima. Nije nam subotom promakla ni jedna emisija o kućnim ljubimcima. Tako smo vidjele mačića koji, po mom, nije bio stariji od 5 – 6 tjedana. Nazvala sam. Žena mi je rekla da ih je 4 i da su navršili 6 tjedana pred 2 dana. Ona nije imala izbora. Mačiće je našla ispod stubišta skupa s mamom (ranjenom). Čuvala ih 5 tjedana u stanu na 3. katu sa šnaucericom. Kako ne živi u Hrvatskoj, tako je mačku odlučila povesti sa sobom, a mačiće što bolje udomiti. Prošli smo njene stroge kriterije za udomljavanje i odvele LEA doma. Bio je dugodlaki, pa se nije volio prati. Jednom smo ga, nakon bljuzge, morali okupati! Živciralo ga je kako mu se dlaka pod bradom zapetlja u jezik, pa se jadan trzao i otimao toj neobičnoj situaciji. Klince je obožavao, a i oni njega. Bio je divna životinja.
«Zaglavio» je star kao i Cezar, s 2 i pol godine. I on je došao doma po pomoć. Mislila sam da je prehlađen, oprala mu oči kamilicom i namazala ih!... kad je počeo (kako to veterinari kažu) «šamponirati». Hitno sam mu oprala oči, usta... ali nije mu bilo spasa. Otišao je, pobjegao, uginuti negdje u samoći. Žao mi ga je jer se mučio.
Mislila sam da više ni jedan mačak neće zauzeti tako specijalno mjesto kao Leo i da će svi drugi samo «biti»...
PRIČA TREĆA
Kroz ljeto ne volim ostavljati male mačiće nekome na brigu jer su i meni tada najslađi, a puno je brige. Mačku imam sebi za društvo, a ne nekom tko bu došao svaki dan po jednom da ga nahrani. Tako sam obečala da ćemo na jesen pribaviti mačića...
Dođem na posao, presvlačim se, kad se od nekud čuju mijauci! Pitam kolegicu, a ona mi veli da je netko u dvorište firme bacio (pazite: BACIO!!!) dva mačića, pa ih je spremačica nahranila... Odem vidjeti, a ono dečki, jedan crni, a drugi sivi tigrasti. Spremačica je već odlučila crnog uzeti, jer tigrastog ima... Tigrasti je vrlo bučno doputovao, u kutiji pod suvozačkim sjedalom, u svoj novi dom. Promatrajući njegov stupanj psiho-fizičkog razvoja, zaključila sam da je star oko 5 tjedana. Mikica ga je krstila u – STITCH... bez Lilo. Othranili smo ga na dvotrečinskom i polovinskom mlakom mlijeku, učili ga jesti krutu hranu, učili koristiti pijesak, budili se noću da ga zamotamo, ugrijemo... čak i Kosmički!
Tako zločesto mače nisam u životu imala. Sam nered i šteta!!! Uništio je sve kaj se uništiti dalo, i to ne poskrivečki...ne! Kad ga se gleda! Mikica me samo pitala da li bi bio tako zločest da se ne zove Stitch? (ko ne zna, molim za domaću zadaću pogledati Disneyev crtić «Lilo & Stitch») Ali je bio naš i voljeli smo ga!
Podletio je pod naš vlastiti auto sa 6 mjeseci. Iz nekog nerazumljivog razloga, u igri s kujom (s kojom se voli!!!), potrčao je pod auto. Bila je noć, došli smo iz posjete. Prilikom parkiranja vozite zaista polako, a kad je lupilo nešto, muž je odmah stao! Sve smo pretražili, ali ga nismo našli...
Ranjen ili ne, nije se nikad vratio i volim vjerovati da se u stvari uvrijedio i da zato ne dolazi, pa se negdje udomio i dobro mu je!
PRIČA ČETVRTA
Tada sam opet čekala jesen.
Otvorila sam oglasnik jasno odlučivši da ću uzeti žutog tigrastog mačka! U jednom je oglasu od tri mačića jedan bio žut. Dogovorila sam se doći pogledati ga, pa tek ako mi se svidi uzeti ga...
CHIP. Prekrasan mačak, 3 mjeseca star, potpuno divlji!!! Jedva smo ga ulovili i odveli doma. Za 2 dana je spavao na našem krevetu uz gazdu! Toliko o pripitomljavanju!!! Malo me smetalo da nije mlađi, ipak tako veći mačak... teže za odgoj. Kako li sam se prevarila! Koliko je Stitch bio krajnost u minus, tako je ovaj bio skroz suprotno!!! Dobar, nije radio štetu, drag, mazan, velik, prelijep!!! Jedini... Imao je jedno ljeto ozljedu na gornjoj strani korjena repa, pa je morao na terapiju antibiotikom... Tada smo ga dali kastrirati jer sam htjela izbjeći sudbinu Cezara i Lea! Ali i on je vjerojatno negdje podlegao.
Sjećam se tog, zadnjeg, dana. Bio je cijelo prijepodne u kući, ležao otvorenih očiju, ali ja nism ništa sumnjala. Kad je došlo vrijeme da pođemo na jedan rođendan, iznijeli smo ga van, jer je on tako više volio. Kad je htio u kuću išao je po svekrvu koja bi ga onda pustila unutra... Otišao je i nije se više nikada vrato. Tek kad vraćam sjećanje unatrag, sjetim se njegovog ležanja otvorenih očiju i šepanja prvih par koraka kad smo ga odnijeli van...
Dušu sam isplakala za njim. U mislima sam se grubo i krvavo osvetila svima koji su mogli kumovati njegovom nestanku, ali Chipa to nije vratilo. Već sam čula i to da mi ne daju mačku jer ih «uništavam». Ja, pak, mislim da je te 2 godine život mojih mačaka sve samo ne loš. Tješi me to da su svaki od njih dobili toliko nježnosti i ljubavi kao malo koja životinja, slobodu i zelene livade prepune zanimljivih aktivnosti...
PRIČA PETA
«Čuj, jel bi se ti ljutio da ja nabavim novu mačku?»
«Samo, nek je još ljepša i još draža, tak da mi je bude još više žal kad joj se nekaj dogodi!»
Fučkaš muške, odlučila sam uzeti ženku! Svakako je sterilizirati... Osim oglasnika, surfala sam i po netu ne bih li našla mačku, ako može svjetlo sivu... i naška malog kartuzijanca na «SUZA». NO, on je već bio udomljen. U oglasniku j osvanuo oglas: «Malu sivu macu u dobre ruke poklanjamo, o98/...»
«Halo? Zovem u vezi mace!»
«Da?», muški glas
«Recite, jel cura?»
«Pa, ovaj, je!»
«Super! A gdje ju mogu vidjeti? Ima li koga doma?»
«Ima, supruga. Ja ću joj javiti da ćete doći...»
Bilo je to na putu koji idem s posla, pa nije bio problem skrenuti malo. Na 5. katu zgrade su se otvorila vrata, a pred mene je dotrčao obor u sastavu mačka, odrasla, ali ne velika, siva sjajna...i mala siva kuglica. KYRA, bucmasta, nemirna, znatiželjna, ne veća od klupka vune od 50g!!!
Kosmički je bio van Zagreba taj dan i vidio ju je tek na MMS-u i nakon nekoliko dana. Kad nas nije bilo, a on u svojoj radionici, ona je bila s njim, skupa sa svoji WC-om. Jednom sam ga našla da joj pijesak nije donio s objašnjenjem da je on odnese dolje kad joj je sila!!!
Priču o Kyri možete pratiti i na ovim stranicama... ova priča traje... nadam se još godinama!
Neke od ovih priča mi i dan danas zaliju oči suzama, ali su sječanja slatko gorka... i uglavnom lijepa!
Post je objavljen 29.05.2007. u 17:50 sati.