Marketing
„Prva je Ljubav…
došla tiho nezvana,
sama…
Za sva vremena,
skrila se tu, negdje -
duboko u nama…“
****************
Događa li se i Vama da zastanete u trenutku?...
Recimo kada zasvira neka poznata melodija a Vi je vežete uz neku Vašu priču?...
Ili kada Vam u minutama /najčešće najveće žurbe, jer trebate u sekundi izaći iz stana/ iz neke bilježnice koja se slučajno našla na stolu ispadne stara izblijedjela slika?...
Uspomena na papiru?...
Jedan prizor, a tisuću riječi i misli u Vašoj glavi?...
Zastanete li tada koji trenutak ili ne osjetite ništa?...
Vrate li Vam se u trenu neke možda nenamjerno zaboravljene slike?...
Hmmm…
Ja zasigurno nekako uvijek zastanem u tim sekundama; i vjerojatno izgledam poprilično blesavo dok tako gledam u prazno, ali ne mogu ne reagirati nimalo na osjećaj koji tada prostruji kroz mene… bilo da sam na poslu kada je ta reakcija puno blaža, jer nažalost neka mjesta nam ne ostavljaju predaha za privatne misli…
Ali uvijek zastanem…
možda i okrenem glavu ili spustim pogled…
možda se lagano nasmijem ili iskra u očima zasjaji…
možda zašutim na koju minutu i uopće ne čujem… ništa…
a možda taj trenutak uopće ni traje toliko…
ni nije usporen…
ali meni se tako čini…
jer uspomena se odigrala u mislima…
Nešto drago i posebno…
Nešto Moje…
nešto što me čini ovakvom…
i šta me nekim dijelom dovelo ovdje…
**********************
I neki dan dok sam na brzinu pokušavala očistiti radni stol od silnih papira (jer zapisujem sto stvari na sto različitih mjesta) naletjela sam na i na par starih fotografija iz osnovne škole...
I na jednoj smo bili on i ja...
Moja Prva Ljubav...
Nekako uvijek svi idealiziramo tu Prvu Ljubav....
Vjerojatno zato jer tada prolazimo prvi puta kroz neke osjećaje koju su nam do tada bili sasvim nepoznati...
Ti prvi trzaji...
Crvenilo obraza kada ga ugledamo...
Zamuckivanje...
I ostale slične dječje nevine stvari koje ostaju često u nama zauvijek...
Jer osjećaj zaljubljenosti je uvijek nekako čist... i obojan svim divnim šarenim bojama...
I sjećam se kako sam tražila savjet od svih prijateljica kako mu priči i reći da mi se sviđa… sada mi se to čini poprilično smiješno, ali tada zastao bi mi dah pred njim i uvijek bi mi iz usta izletjela neka glupost… /...ah.../
I sjećam se kako me razumio bolje od ikoga…
Jer njemu sam mogla pričati o nekim svojim snovima… mislima…
Mogla sam mu otvoreno govoriti o onim stvarima koje su ostalima bile smiješne i neshvatljive…
On je razumio…
"Tad sam iznenada sreo
najtoplijeg leta deo.
To su njene oči bile..
Imala je kose plave
i u njima na vrh glave -
belu mašnicu od svile...
*******
…i neću nikada zaboraviti trenutak kada sam skupila dovoljan komadić hrabrosti u srcu…
- Hej, znaš… - zamuckivala sam kao i obično pred Njim kada sam htjela reći nešto bitno – ona knjiga koju si čitao neki dan… -
- Koja? … - zbunjeno me upitao
- Pa onnna… „Zaljubljen do ušiju“ od Gavrana… -
- Da, šta s njom?... -
- Pa… - knedla mi je zastala u grlu – ja se osjećam tako… slično... -
- Da?... a pa prema kome?... -
Nije mu trebalo dugo da shvati vidjevši moj pogled… jer i ono malo hrabrosti što sam uspjela skupiti nekako je nestalo u tom trenu pa sam sramežljivo samo očima pokazala na njega…
A on me bez riječi primio za ruku i otpratio doma…
Sljedeći mi je dan u školi ostavio poruku ispod klupe kako se i ja njemu sviđam…
*********
Nenamjerno sam s vremenom zaboravila sam na ove trenutke koje sam prošla sa njim...
Nekako se sa odrastanjem i ostalim obvezama koje dobivamo s godinama prestajemo prisjećati onih nevinih dodira i poljubaca u obraz...
onih sjedanja na starim klupama u parkovima...
i čekanja da se svjetlo u ulici upali kako bi znali da moramo ići doma te da nas čeka večera, crtić prije dnevnika i lagano spavanje...
one želje da odrastemo kako bi mogli raditi i one stvari koje samo odrasli mogu...
I nekako je moja priča završila slično kao i Balaševa...
Djeca su previše htjela odrasti i svatko je krenuo u svom smjeru...
"Kad je prošlo đačko vreme,
padeži i teoreme
i stripovi ispod klupe
nije više bila klinka,
počela je da se šminka
i da želi stvari skupe.
Tako mi je svakog dana
bivala sve više strana,
slutio sam šta nas čeka
pa sam prestao da brinem
kako da joj zvezde skinem,
postala mi je daleka..."
*******
Hmm... da... uvijek zastanem na neku poznatu stvar...
i uvijek mi je drago nanovno otvoriti moju kutiju dragih uspomena...
i prisjetiti se nečega što je bilo zaista posebno...
Post je objavljen 24.05.2007. u 18:29 sati.